kad zapišu se same
neumorno obnovljene čiste
u osvjetljenoj tami ostanu iste
na papiru trajnost im je rijetka
zapale se izgore nestanu
u glavi nikako da prestanu
ako vratiš vrijeme neće biti isto
zaboravom samo potvrdu tražiš
ono što te neumorno tjera
ponavljaš se u klopku riječi uhvaćena
želja i dalje neumorno u tebi stoji
u modrini negdje pokrenut će se
bit će opet riječi
kad zapišu se same
Proguta te jednostavno ovo vrijeme jesenje
S prvom kišom izgubiš se
Ludiš iz početka
Nijemiš bez riječi tišinu razdirući
I bez interpunkcije za ljetom žališ
Uvalu i gradinu zapuštaš
Zašto onda čemu onda kako onda
Riječi
Osamu si nudiš i sjediš u tišini
Proguta te jednostavno ovo vrijeme jesenje
Izronit ću osmijeh samo za tebe
Modro i modrina nikad prošlost nije
Zaboravi
Suncu se okreni