Dobro, sada kada smo ustvrdili da vam žutilo mozak izjeda i da inače ne biste svratili pogledati ovaj post da kojim slučajem nosi naslov "Kako sam mijenjao žarulju", nastavimo dalje, bez dotičnih aktera iz navlakuše od naslova...
Obožavam kad me ljudi ne doživljavaju. Ali stvarno. Imam svrš momente na takve momente. Zar je tako jbno teško odgovoriti na mail? Danas svaki čovjek koji je u bilo kakvom odnosu s nekim drugim čovjekom ili grupom ljudi barem jednom dnevno pogleda mail. To odgovorno tvrdim. Pogotovo ako je taj čovjek profesor i torakalni kirurg. No dobro, ja ću se posljednji smijati na kraju ove groteske… Pogađate, da, velepoštovani profesor mi još nije odgovorio na upit kada mogu doći odgovarati. Po svemu sudeći, to će se dogoditi idući tjedan.
To me napola veseli. Imat ću više vremena za ponavljanje, that's true, ali ću imati i manje vremena za obaviti ostalu administraciju na faksu, namely predavanje završnog rada u referadu i slično. To ne mogu napraviti dok mi i posljednja ocjena ne bude zavedena u indeks i u studomat. Rad je gotov, čeka… Čami… Potiho nariče negdje u nekom folderu na nekom od hard diskova.
VIP me je razljutio i razočarao… Sinoć sam, iz razloga koji su poznati samo meni za sada, odlučio iz najmračnijeg i najudaljenijeg kutka ladice oteti paucima i prašini jedan neotpakirani VIP-ov broj. Lijepo sam ga aktivirao, pobožno otrpio salvu SMS-ova u kojem mi ližu dupe, zahvaljujući što sam odabrao najpovoljnijeg providera u Hrvatskoj, kunući se kako će mi život procvasti sada kada pozivam najpovoljnije i šaljem SMS-ove najpovoljnije (što je notorna laž, ali dobro, neka im, sigurno neće reći da je onaj do njih povoljniji) te naposljetku odlučio aktivirati Friends broj. Zajeb. Naime, blaženi VIP je odlučio „poboljšati“ svoju ponudu pa je poukidao stare tarife i izbacio na tržište četiri nove, jednu retardiraniju od druge. Oni sretnici koji su ostali na starim tarifama (primjerice, „Laganini“ ili „Za dvoje“) i dalje mogu koristiti zanimljive stvari poput 750 minuta prema Friends broju za 30kn. Mi novi sretnici to ne možemo. Ne. Mi možemo ubaciti 100kn svaki mjesec i pričati za 9lp prema VIP-brojevima. Ali ja ne želim to. Ne treba mi to. Imam Tele2 broj s kojim sam savršeno zadovoljan. VIP mi je trebao biti sekundarni broj, a opcija Friends 0kn jedina aktivna opcija. Stoka gramziva… Nema veze… I will adapt.
Gravitacija me razljutila. Već mjesecima mi je u ostavi mračno kao u rogu jer je žarulja pregorjela. Da, pitate se zašto je nisam promijenio? Pa, u nekom ludom trenutku svoje nedavne prošlosti, nisam imao niti jednu rezervnu pri ruci pa sam našarafio natrag onu kuglu (kakve se mogu pronaći u svim kupaonicama i hodnicima zgrada nastalih tijekom socijalizma). Naravno, ja sam ja pa je ja našarafilo kuglu tako da je dragi Bog više nije mogao otšarafiti. Ufatila u krivo. I to je tako stajalo. Maltretirao sam je, natezao, drmao i sve je to rezultiralo otpadanjem kompletnog rasvjetnog tijela s plafona. Držalo se samo žicama od struje za strop.
Danas sam dobio naputke by pater familias kako riješiti problem. Prvo sam sjebao prekidač za svjetlo. Postupak je bio jednostavan, actually: odviti šarafe, izvaditi prekidač iz struje, provjeriti ispitivačem je li svjetlo ugašeno, odviti žicu od nule da se ne spržim gore na ljestvama i to je to. Dobar tek! E. Odvivši prekidač odmah mi je postalo evidentno da ga zaviti natrag više neću jer se raspao, tako reći… Ne mojom krivicom. Bio je star i bilo mu je vrijeme. Ionako se predugo mučio. It's for the best. Dobro… Uslijedilo je maltretiranje kugle. Kristalne. Koja mi je govorila da će nešto poći po zlu. Otšarafio sam žice od struje, sada lišene dotične, i skinuo cijelo rasvjetno tijelo dolje. Povuci, potegni, podmaži navoje, đavo ne popušta… Sjetio se ja i krehnuo time lagano od pod. Popustilo, ja odvio, sav sretan.
Vratio se na skalu, zavio žice od struje natrag. Preostalo je još samo prišaraviti taj komad čitavi natrag na plafon, da ne visi na žicama. Manevarski prostor bješe malen pa ja nježno pogurah instalaciju malo naprijed, da dođem do bitnih dijelova. Instalacija mi se oduži odvajanjem od žica i razbijanjem u tisuću i osamdeset četiri komada i komadića razasutih na 3 metra kvadratna.
Prokleh. Opsovah. Nagazih na krhotinu. Spotakoh se o metlu. Pljunuh na menial labour. Iskopah iz uništenih ostataka grlo koje je ostalo čitavo, hvala Thoru… Zašarafih ga natrag na žice, ČVRSTO… Pridružih mu žarulju. Vratih nulu natrag na prekidač. Et facta est lux! Sad izgleda kao robau. Prekidač visi također. Žarulja također. I'm a scientist, not an engineer! Sutra moram kupiti prekidač, jer poznajući sebe, zagurat ću prste ravno u fazu, tražeći ga u mraku… Nekakvu plafonjeru ili neki drugi vid rasvjetnog tijela ću potražiti sljedeći mjesec. A kad sam već pri tom, mogao bih naći i nešto novo za kuhinju. Tu je, naime, rasvjetno tijelo doživjelo sličnu sudbinu… :)))
Sažetak ove moje demonstracije nesposobnosti bi bio da sam savršeno „sposoban“ pratiti upute i shvatiti teoriju iza njih. Izvedba je već malo bodljikaviji ježurak. Jbga. Btw, drago mi je primijetiti da Word Croatian Spell Checker prepoznaje riječ „ježurak“. :)))) Olakotna okolnost bi mogla biti činjenica da se sve u ovom stanu, blago rečeno, raspada, jer je prastaro i nije dirano godinama pa čim u nešto takneš, to ima običaj prestati postojati kao funkcionalna cjelina. Dobro. Ne kažu uzalud da je čovjekova sposobnost da uči na vlastitim greškama fenomenalna adaptacija. Da, omogućuje mu da prepozna pogrešku kad je opet napravi…
Idem se baviti abdomenom. Ne teorijski nego svojim :D Ajde pa se boooog! :) O školskim udžbenicima i našem obrazovnom sustavu neki drugi puta. :) Nisam se odavno dotaknuo politike, mogao bih malo, za promjenu. Ajd, ostajte mi zdravo! :)
Post je objavljen 09.09.2010. u 20:00 sati.