" Ovdje, gdje se spajaju obronci planina i čudesno more, gdje se dodiruje zelenilo i žubor ponornica, gdje klize ponizni rukavci i ispiru kamen, stvarajući malena ogledala za neumorne cvrčke, gdje mirisi postaju zvukovi, a svaki zvuk kao da sa sobom nosi i miris, tu gdje život nalazi pukotine i očituje se svojom snagom, pokazujući da dolazi od Stvoritelja i da se k njemu vraća; tu gdje se združuju ljepote naše Domovine, dolazimo ispunjeni poniznošću i otkrivamo sebe pred otajstvom života.
...
Pred nama je pravedni Josip i dvije vrste sna: ljudski i božanski. Josip je – kako lijepo pokazuje hrvatski prijevod – snovao, razmišljao o tome kako da Mariju „potajice otpusti“, da joj najmanje našteti, da ju ne povrijedi i preda nemilosrdnim propisima ljudske zaslijepljenosti, ali se u tu ljudsku misao umiješao Bog; i ljudski san – ispunjen strahom – pretvorio u božanski san, oslobođen tjeskobe: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju.“ To je san u kojemu Bog čovjeka vraća njegovu dostojanstvu, to je začeće nezamislivoga, početak novoga, rođenje vječnosti.
...
Ovamo dolazimo kada shvatimo koliko je nevjerodostojna i gruba rečenica koja se poput pripjeva čuje na raznim mjestima, u ustima mladih i starih, rečenica koja glasi: To je moj život i ja s njime činim što želim. Slavlje Rođenja Blažene Djevice Marije govori drukčijim jezikom. Ona je na čelu onih koje je Bog izabrao, pozvao, opravdao i proslavio. U bezgrješnome začeću ona je predodređena od Gospodara života, da svijetu podari vidljivost Života; rođenjem je pozvana na suradnju u otkupiteljskome djelu vraćanja čovjeka u radost i slobodu; zbog toga je opravdana, puna milosti i proslavljena kao dionica slave svoga Sina.
No, današnje slavlje očituje da je i na početku našega života Božji poziv; u Kristu smo izabrani prije postanka svijeta; u ljubavi smo posvojeni, da bismo bili sveti i neporočni (usp. Ef 1, 3-5). Na svijetu smo zbog toga, jer nas je Bog pozvao; a svrha i konačnica našega života nije smrt, nego zajedništvo s Bogom. Život nije naša svojina, nego je dar.
Predragi, kada bismo ljudska traženja sveli na jedno, zacijelo bi se u središtu našlo pitanje života. I danas, kao i kroz cijelu povijest, čovjek je privučen tim otajstvom i činilo mu se toliko puta da je korak do otkrivanja njegove biti. A život izmiče, nedohvatljivo bliz, jednostavan, a ipak neshvatljivo složen. Uvijek veći od nas.
Prema mnogim pitanjima možemo biti hladni, možemo ih čuti i ne čuti, proći mimo njih kao da nas se ne tiču. Samo život nije takav. Mi, kršćani, vjerom spoznajemo njegovu nedokučivost i ljepotu. I to na jedini mogući način – po ljubavi; po životu koji je darovan. Na njega nemamo pravo, i – jer ga ne možemo dati – ne smijemo ga ni oduzimati.
U ovome se svetištu čuje riječ Gospodara života: Ja sam Život, izvorište vaših života. No, u buci koja prijeti, od koje toliko puta želimo pobjeći, glasnije odzvanja slogan: To je moj život i ja s njime činim što želim.
...
Istina je ipak drukčija, radosna istina: Život nije tvoj. I to je najradosnije. Život je puno veći, neizmjeran, Božji. I Bog, komu pripada život, koji jest život, objavljuje se kao ljubitelj čovjeka.
Braćo i sestre, na kraju, jesmo li spremni prihvatiti Božji san o čovjeku, o nama? Onaj san koji mijenja naše planove, naše zamisli, naša očekivanja i naše zacrtane korake...
Jesmo li spremni prihvatiti riječi koje ovdje čujemo u smiraju svoga bića, prepoznajući gdje je Bog progovorio u našemu životu? I čuvati u srcu ono što ne razumijemo ili se bojimo konačnoga razumijevanja? Jer kada odemo s ovoga mjesta, ponijet ćemo zalog promjene života. Jesmo li spremni na poslušnost koja ne odbija Božje znakove i govor Duha Svetoga koji nam je dan, a koji ponekad zbunjuje i traži od nas i ono što se čini nemogućim?"
Homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog u euharistijskome slavlju proslave blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije u marijanskom svetištu u Vepricu, utorak, 7. rujna 2010.
Post je objavljen 09.09.2010. u 10:46 sati.