Uklještio sam kičmu.
Jer sam u zavoju fulao prečku u tramvaju jer sam se minvajl okreto da snimim eventualne kontrolore.
Jer se švercam.
Jer mi je žao dat deset kuna za dvije stanice.
Jer će ih Banditi i ekipa strošit na kampanje, bakanalije i skupe aute.
A i zetovac ima veću plaću od mene...
Pa sam nadrkat jer me bole leđa, a i ne vidim kad lešinari uđu jer sam neokretljiv.
Reumatični suncokret.
Al kad sam s Rokinjom - platim kartu.
Dobro, jednu...
A ne bi išo s Rokom tramvajem u vrtić da imam di parkirat.
Al pred vrtićem pavaju paukovi.
U firmi nemam parkirno mjesto.
A kraj firme nema mjesta za mukte parking.
A ne plaća mi se 64 kune dnevno za parking.
Pa se švercam po pločnicima kraj firme.
Dok mi pauk svaka tri mjeseca ne mrkne auto pa sam tužan i kivan i obrišem prkno sa svakom novčanicom od onih 800 kuna što im platim za ne znam šta.
Što me i ne ispunjava nešto...
Ono, sutra će mi i zrak počet naplaćivat, porez na krmelje, štogod...
Pa se onda durim i idem pješke na posao, s posla po auto, pa u svojim terminima po Roka u vrtić kad pada kiša ili žurimo nekam ili je boležnjikav.
Pa me nervira tih sat vremena svog dragocjenog života dnevno što ih darujem vlasti i gradonačelniku koji iako dnevno ubiru milijun kuna od parkinga - odu dva u minus.
Ne vozim bicikl jer ne znam.
Imam neki strah ili poremećaj al’ mam padam ko Srna stalno ili Carla Del Ponte jedared.
Zlatko Vujović je ipak neprikosnoven...
Da me tek na rolama vidite...
Bambi.
A i ne bi klinca nikad stavio na bicikl u gradu jer svakakvi ljudi voze.
Ja prvi.
Skoro sam se burekom zadavio dok mi je neki imbecilni biciklist s dredloksima proletio preko crvenog pišući sms s obje ruke i sa slušalicama pod grivom!!!
Jedva zakočio...
Opcija mi je dakle, da kupim parkirnu kartu za parkirno mjesto u ulici u kojoj sam 38 godina živio i parkirao bez plaćanja parkirnog mjesta.
Preko noći sam postao crvena zona.
Ali tu mogu parkat u dvorište.
Ali na poslu nemrem, a tamo je nakon 900 godina Zagreba, od prošle - žuta zona.
A i u 8.45 su i sva parkirna mjesta – zauzeta.
Dakle, moram kupit stanarsku kartu i kretat sat ranije na posao.
Ali auto nije na mene nego na Rokovu mamu s kojom sam ga onomad zajedno kupio ali s kojom odavno ne živim i koja je sad na svojoj adresi.
A ne želim prebacivat sedmogodišnjeg kliću na sebe jer slutim oštre zube hrvatske birokracije na svom vratu...
I sad me oblijeva znoj na dane i novce koje ću izgubiti u sljedećem procesu:
Trebam godišnju kartu za parking ispred firme na moju adresu na različitu zonu na auto koji je na tuđe ime.
Pa postavljam sljedeća pitanja:
- da li da se odmah upucam motornom pilom?
- da li da se upustim u borbu protiv birokracije, govornih automata, nadrkanih službenica, podlih bilježnika, užurbanih pravnika i jel neko to već prošao i koliko ga je vremena/živaca/love to stajalo?
- Imal’ neko žnoru?
Kako sam star, kako mi se više ne da švercat, kako bi malo mira i topline...
Uf...
Hilfe.
Post je objavljen 09.09.2010. u 10:32 sati.