...još uvijek mogu razbuditi davna sjećanja i još uvijek poznati osjećaj.
Rekla sam sebi više pisati neću... napisala malo, napisala puno... rezultat je isti... uvijek me pročita.
Netko poznat reče - đavo mi je kriv...
Više ne sanjam neki drugi život za sebe i... mašta pripada djeci, ovo mâlo u meni je zaspalo...
Sad je dobro, taman.
Znaš dobro što vidim kada ti pogledam u lice, upravo ono što i ti vidiš kada pogledaš... baš pravo je taman.
Krivulje koje su skakale čas gore, čas dolje, ali nikako da se usklade, iz poznato nepoznatih razloga su se ujednačile i sad je to upravo ONO
što je oduvijek trebalo biti, ono na čemu smo dugo radili. Sretna sam... ponovo.
Velika sreća se sastoji od puno malih sreća, kada ih na kraju dana sve skupiš na vrpu, zaspeš kao mačak u košari.
Jutra mirišu na osmjeh iako je Nekome upravo par minuta pred kišu... tako tužan trenutak...
Post je objavljen 08.09.2010. u 21:00 sati.