kao klinci cesto zelimo sve i sva- a ne dobijemo. npr. masu klinaca bi cokolade...igracke.....knjigice...i sve bi napravili da to dobiju.
ja kao klinka nisam voljela slatko- tako da s coksama i sl nisam imala problema, igracke...imala sam neke svoje i to mi je bilo mrak..kazu moji da sam zabavu si napravila od nicega- tako da nisu morali jurcati po ducanima i kupovati brdo igracaka......zabava od nicega...hmmm i danas me mogu sitnice i male stvari usreciti :-)---knjigice..imam ih i danas jos :-)
ali.............bljestave stvari- bila sam ko mala vrana......samo neka je barem mali kamencic koji stane u dlan- to je bilo dovoljno za moj osmjeh. no nekako je najteze bilo doci do takvih stvari, sjecam se da su mi se oci sirile na mamine sjajne ogrlice i perle staklene i da sam to tako ceznutljivo gledala iako sam znala da ih mogu i smijem samo nakratko uzeti -ali da ih moram vratiti...ponekada kada bi pala koja staklena kuglica dobila bi ju na poklon ili n acuvanje...i onda sam ju cvrsto i brizno stiskala u dlanu da ju ne izgubim....a znamo da se takve stvarcice tako lako gube....
imala sam malu kutijicu u kojoj je bilo stakalca, perlica, listica...sve sjajno i bljestavo...i onda sam znal au tisini sjediti u svome svijetu i uzivati u tim malim sjajnim stvarima koje su stvarale neki moj svijet...iako su se nekad i gubile....
sjecam se nedavno je moja mama odlucila promjeniti luster u dnevnoj sobi - luster je od staklenih perli i stakalca i tamo je cijeli moj zivot...ne mogu zamisliti da cu dolaziti kod nje a da na plafonu necu vidjeti odsjaj stakalca, i kako da ja sad objasnim njoj ili nekom zasto sam se rasplakala.......kako mi je bilo tesko...te boje su bile neki moj svijet u djetinjstvu.... dogovor je pao da ce se luster pospremiti u kutiju i da se ne baca- ja jednostavno ne mogu dozvoliti da se ta stakalca bace.....cudnovato, ali eto- to sam ja
i onda razmislja da je u biti zivot pun slatkisa .....perli...stakalca. i tako masu puta prodjem pored cokolade koju mogu imati, i ne posegnem za njom, prodjem i pored knjige koju bi mogla citati i cije rijeci bi me mogle zabaviti u nocnim satima......i ne uzmem ju u ruke...a onda prolazim pored niske staklenih perli i oci mi zasvijetle...i rukom predjem preko njih i znam da tu nisku ne mogu imati i nositi- ali ju bar na kratko stavim oko vrata...samo malo da uzivam u njoj - i vratim ju na njeno mjesto......i onda opet kada prodjem pored nje - samo na tren ju pustim da mi pada niz grudi.
takav je zivot.....nekad samo bljesak i odsjaj svjetla koji radi dugu na stakalcima nam moze ubrzati puls i izmamiti osmjeh.....i koliko stavri zelimo a ne mozemo imati...a koliko stvari je podastrto pred nas i zaobidjemo ih.......takvi smo- ljudi, sa svojim cudnim vrlinama i manama.
...tako mi nedostaje ta niska- to sjajno stakalce u rukama- pa barem samo ponovo na tren...iako znam da moram sve vratiti.....no i taj tren- taj kratki sjaj i bljestavilo- sve to cijenim ...i nije nista manje vrijedno u meni usprkos cinjenici da nije moje
Post je objavljen 08.09.2010. u 13:46 sati.