Tekst sam napisala prije deset godina, kao formalan dokaz "permanentnog obrazovanja" u svrhu izvršavanja jedne od propisanih obaveza prosvjetnog djelatnika. Nisu izvršene nikakve prilagodbe za potrebe ovog bloga. Napominjem kako sam u međuvremenu priču iz knjige gotovo potpuno zaboravila, ostao je samo dojam i jedan detalj, već naveden u postu, tako da neću moći dati nikakve daljnje preciznije podatke vezano za nju.
Danas primijećujem kako bih preispitivanju podvrgla jedino detalj o načinu organiziranja / vladanja društvom – tada to nisam činila, jer to nije bilo u funkciji svrhe pisanja teksta, tj. u domeni odgoja i obrazovanja, pa stoga molim cijenjene čitatelje da s tog aspekta i tretiraju taj tekst, ne ulazeći u autorov sugerirani odabir načina organizacije društva. To možemo učiniti temeljem nekog drugog teksta, koji bi se onda bavio upravo tom tematikom.
Piše: catwoman
U ovom svom tzv. " utopijskom" romanu Aldous Huxley opsiuje neobično, iznimno mudro i kvalitetno organizirano, visokocivilizano i evoluirano društvo, koje se razvilo na izmišljenom egzotičnom otoku Pali, smještenom negdje između Indije i Jugoistočne Azije.
To društvo nastalao je sretnom koincidencijom susreta istočne i zapadne kulture koju predstavlja suradnja plemenitoga starog radže, vladara otoka, izuzetno obrazovanog na području duhovnosti, takođe otvorenog za priznavanje i prihvaćanje modernih znanstvenih saznanja zapadnog svijeta, te britanskog zanstvenika koji je odbacio sve tradicionalističke dogme svoje kulture ali se zato obilato opskrbio mnogim njegovim vrijednim znanstvenim dostignućima.
Njih dvojca, oduševljeni mogućnošću uzajamne razmjene različitih i upotpunjujućih fascinanatnih spoznaja i znanja, odlučuju kreirati društvo prema zajedničkom projektu na zasadama najodličnijih ideja i znanja istočne i zapadne kulture.
Društvo biva organizirano u otvorene obitelji, pa dijete slobodno, po vlastitom nahođenju može birati više socijalnih roditelja, živjeti u više porodica, ovisno o svojim trenutnim potrebama. U pravilu, upravo zbog te slobode izbora, dijete trajno ostaje ipak u svom izvornom roditeljskom domu, ali ponekad posjeti na nekoliko sati ili dana roditelje svojih vršnjaka ili prijatelja, da se s njima posavjetuju o stvarima za koje smatraju da njihovi ( biološki ) roditelji nemaju znanja ili razumijevanja. Na taj način svi su roditelji dostupni svoj djeci, pa je i širina i dubina njihovog odgojno i obrazovnog procesa daleko značajnija, nego kada bi se radilo o samo dva, možda i frustirana roditelja, nesposobna za organizaciju skladne i funkcionalne obitelji. Ovdje su sve obitelji osposobljene prihvaćati pridošlu djecu i to čine s radošću, jer svi stanovnici toga otoka od malena prakticiraju neke od tehnika za razvoj svijesti ( tzv. joge ), te tako vrlo brzo postižu vrlo visok stupanj ljubavi, naklonosti, tolerancije, razumijevanja, sućuti i suradnje.
Govoreći o tim tehnikama razvoja svijesti, zanimljivo je spomenuti da se u ovom društvu ljudi ne ograničavaju samo na jedan tip duhovnih vježbi, već primjenjuju cijeli niz metoda prikladnih za pojedina područja života. Npr. prakticiraju molitvu i vjerske obrede, ali i meditaciju, jogu ljubavi ( specifičnu praksu tjelesnog sjedinjenja, koja omogućuje i istovremeno duhovno sjedinjenje ), jogu rada ( stanovnici tog otoka već od malih nogu dobivaju određene radne obaveze i tako stječu radne navike, a uz to prolaze kroz različita područja rada – poljoprivredu, ribarstvo, usulžne djeltanosti znastveni rad – i tako dobivaju konkretan uvid u cjelokupuno funkcioniranje društva, te se na koncu opredjele za ono područje gdje se najbolje osjećaju i gdje su najnadareniji, ali - ako žele, mogu cijeli radni vijek mijenjati posao kako im drago, jer ovo društvo nije utemeljeno da ostvari najveći materijalni profit, već da izgradi pojedinca i društvo do makismuma njihove humanosti i duhovnosti ), te kontrolirano uzimanje tzv. "mokša – lijeka" ( zapravo, neke vrste droge, preparata spravljenog od jedne posebno uzgajane vrste gljiva ), koji otvara unutarnja vrata psihe i omogućuje ljudima dubok uvid u svoju istinsku prirodu, što je - prema tom iskustvu - čista sreća i blaženstvo. Takve kemijski izazvane i pomno planirane duhovne izlete u početku vode iskusni učitelji koji pomažu učenicima u snalaženju s novim spoznajama i iskustvima, zadržavanju stabilnosti te povratku u uobičajeno stanje svijesti gdje će integrirati novostečena saznanja u stara iskustva i tako, uz primjenu ostalih vidova intelektualnog i duhovnog usavršavanja, postajati sve dublje, zrelije, bogatije, otvorenije, tolerantnije, suosjećajnije, fleksibilnije, mudrije, inteligentnije i kreativnije osobe. Kasnije, nakon tih početnih koraka i uspješnog stabiliziranja ličnosti, dozvoljava se, i dapače – preporučuje samostalno konzumiranje tog preparata jednom godišnje, najčešće u društvu s najbliskijom osobom koja prati proces i pazi na sigurnost eksperimentatora, te uz svu potrebnu zdravstvenu kontrolu.
U kontekstu intelektualnog usavršavanja ovog društva nezaobilazna je stavka sustavnog i organiziranog obrazovanja, doduše – vrlo nekonvencionalnog, ali iznimno inovativnog, učinkovitog i evoluirajućeg. Odgojni moment je u ovom društvu važniji od obrazovnog, odmah potom inzistira se na razvoju najrazličtijih sposobnosti i vještina ( važnih i za vlastito psihičko i fizičko održanje, ne samo društveno korisne djelatnosti ), a tek na trećem mjestu je učenje. Djeca se od malena prate prema svojim afinitetima i sposobnostima, te im se tako prilagođava nastava pružanjem posebnih programa i specijalnih učitelja.
Zanimljivo je naglastiti kako najvažniji oblik saniranja nasilja u tom društvu zapravo pripada odgojno-obrazovnom sustavu, a odnosi se na njegovu prevenciju i to ne samo poukama, primjerom i tehnikama razvoja svijesti, već i primjenom određenih biološko-medicinsko-farmakoloških saznanja ( npr. u suzbijanju tzv. petarpanovskog sindroma kod nekih fizički nerazvijenih osoba, koje zbog tih komplekasa izrastaju u male Hitlere i sl. ..., koriste posebno proučene zdravstvene zahvate kojima se tako ugroženim članu društva omogućuje kvalitetan fizički, a time i psihički status ) ili jednostavnim metodama preusmjeravanja energije ( da bi se izbjegao tzv. staljinistički sindrom - fizički natprosječno razvijenog pojedinca smanjene emocionalne inteligencije, koji može postati agresivan, pa se preventivno upućuje na teže fizičke poslove i posebne tipove tjelovježbi , čime se korsino oslobađa viška energije i tako izbjegava mogući incident.)
Obzirom da je stanovnicima ovog otoka posebnim odgojnim i obrazovnim sustavom omogućeno uživanje prvenstveno u duhovnim vrijednostima, no takođe i profinjeno uživanje u materijalnim osobitostima života ( npr. oni jedu polagano, žmireći, u tišini, potpuno svjesni svakog detalja okusa i užitka koji iz njega proizlazi ), oni nemaju potrebe gomilati materijalna dobra, osim onih najnužnijih za udoban i zdrav život, tako da u tom društvu nema razloga za zavist, nepoštenje, izdaju, sebičnosti, otimanje i nepravdu. Ovdje ljudi najviše uživaju u sposobnostima vlastitoga duha pri percepciji cijelog spektra životnih ljepota, od promatranja pejzaža, umjetničkih djela, slušanja glazbe, stvaranja poezije; preko suptilnog doživljavanja hrane, tjelesne ljubavi, do bliskosti, sućuti i solidarnosti ne samo prema ostalim ljudima, već i prema životinjama, biljkama, te prirodi općenito ( njihovo društvo je izrazito ekološki orijentnirano ) ; i konačno – do najdubljih spoznaja sebe kao čiste svijesti i svjetlosti, neopisive sreće, radosti postojanja i stvaranja u čarobnom kolopletu Svega što jest Bog.
Iako službeno smatrano kao "utopijsko", ja ovo društvo smatram ipak relno mogućim, jasno, uz pretpostavku nekih neobično sretnih koincidencija, kao što su plemenitost, znanje i moć koncentrirani u upravi društva, no – isto tako značajno prisutni u svim njegovim pripadnicima. Znano nam je da su takve koncidencije rijetko moguće, jer danas pošteni i sposobni, nažalost, zaziru od vlasti, ali ako bi se i u stvarnosti desla takva sretna slučajnost i primijenila ovake metode odgoja i razvoja svijesti koje doista funkcioniraju ( poznato mi je, jer sam neke od njih osobno isprobala ), te pozitivno usmjerena sva primjenjiva znanstvena otkrića, moglo bi se kreirati takvo sretno društvo.
Aldous Huxley napisao je ovaj roman u svojim zrelim godinama - očito je vremenom puno toga temeljito i ozbiljno proučio i osobno iskusio, te ga stoga smatram meritornim vizionarom, za kojeg bih voljela da bude inspiracija svih generacija političara, znanstvenika, umjetnika i učitelja, pa stoga svima njima ( i ostalima ) toplo preporučujem ovu - u današnjem sve mračnijem i besperspektivnijem svijetu – optimizmom i duhovnošću nadahnjujuću poruku kako ipak postoje realno provedive ideje za bolje i konačno kvalitetno rješenje pitanja ljudskog života na Zemlji.
Post je objavljen 08.09.2010. u 01:29 sati.