Marketing
(Ne)Pravi život s pravom na štikle
Lako je tako, ni brige ni pameti
vrludati svijetom u štiklicama
koje Nepravi Život znače.
Gledala sam sinoć epizodu u kojoj Carrie želi svoje pravo na štikle. Nisam zagrižena ljubiteljica Seksa i grada, ali ovu bih epizodu preporučila svima, ponajprije ufuranim obiteljskim ženama. Koje (opet) vlastite vrijednosti koje se na prvi pogled čine „više“ jer je u pitanju uvijek najveće blago na svijetu: dijete smatraju PRAVIM ŽIVOTOM. Za sve, bez iznimke. Onaj tko to nema, sorry, ali vodi nepravi život.
Koincidencija ili ne, ali jučer sam kupila doduše snižene i doduše ne Manolice od 485$, ali lijepe Dieselove šikle. Zamalo nisam pala na ljubičaste, ali nijansa smeđe koju inače ne volim bila je skoro pa identična mojoj kožnoj jakni. Iako je danas pala kiša za odlazak u knjižnicu gdje pokušavam proučiti neke zakone za koje se nadam da će mi trebati, obula sam štikle. (Uz sokne na srca, živjela Calzedonia, inače volim kupovati hrvatsko, ali kad osjetim sintetički miris čarapa…brrr).
Prije toga sam u kafetijeri skuhala kavu, navodno iz Etiopije.
Znam da se nemam čemu veseliti u smislu da situacija u kojoj se nalazim teško može biti bolja, ali štikle i kava iz Etiopije popijena iz šalice koju sam prije oho ho kupila u Muzeju za umjetnost i obrt (made in Croatia, secesijski uzorak), bijela na kojoj je naslikan plavi lopoč danas su ljepši dio MOG (NE)PRAVOG ŽIVOTA.
I svatko tko mi pokuša isfantazirati nešto tipa: „Ali ja nemam vremena za uživati ni 5 minuta u kavi jer me čeka dijete.“ Ili „ja rađe kupim sada cipelice djetetu, a ne sebi. Blago tebi!“ jest:
1. Licemjerno
2. Jadno
3. Moralizirajuće
Licemjerno jer u mom slučaju (izabrala sam najočitiji od nekoliko vrlo sličnih primjera jer na žalost navedeni slučaj nije bio iznimka) to kaže žena koja ima nekoliko backupa oko djeteta (babe, djedovi, rođakinje) koja i sama jako dobro zarađuje (a i muž joj ima dobru plaću) pa je evidentno da ima i više vremena od 5 minuta za kavu, a bome i to da si može priuštiti ako hoće i po jedne Dieselove štikle tjedno bez opasnosti za bankrot, a najjači razlog licemjernosti je u tome što veleuvažena udana gospođa odleti u neki dućan i kupi si suknju duplo skuplju od mojih štikli (i ja blesača još joj kažem kad je krene krpati grižnja savjesti kako je baš super da si je priuštila nešto što je veseli).
Moralizirajuće jer tonom poentira kako ima važnijih stvari u životu od cipela i kave, važnijih stvari koje čine PRAVI ŽIVOT (a ja nezaposlena kradem Bogu dane i Dieselove štikle mi financira izvanbračni drug > BLAGO MENI! & LAKO JE TAKO!)
A zašto je sve to što sam navela jadno, ostavljam vam praznu crtu jer mislim da nije potrebno niti komentirati. Ali ako baš hoćete, možete.
Ako ništa drugo, mislim da sam dobila super ideju što dotičnoj pokloniti za rođendan. Kavu iz Etiopije i DVD epizode „A Woman's Right to Shoes“. Sa sobom kao babysitterom tih pola sata (toliko ću izdržati) da ne bude lažnih izgovora: „Ali ja to nisam stigla vidjeti, znaš, muž, dijete, bla bla.“
Pitanje je samo da li će uopće (željeti) shvatiti poantu.
Jer "u pravom životu nema vremena za razmišljanje".
Post je objavljen 07.09.2010. u 11:44 sati.