Nedavno sam vodila razgovor o slučajnostima u životu. Prijatelj me pokušavao uvjeriti da je sve u životu puka slučajnost.Stvari koje nam se događaju, ljudi koji nam se pojavljuju u životu, ideje i nove prilike.Tvrdokorni skeptik, pomalo se rugao meni i mojoj teoriji da slučajnosti ne postoje i da se sve događa s razlogom. Zar stvarno misliš da postoji neka nevidljiva ruka koja upravlja našim životima, ironično me izazivao. Ne smatram se nekim vjernikom, ne želim svrstavati sebe u neke okvire bilo kakvih religija, ali vjerujem, iskreno vjerujem da su nam životne situacije date da iz njih učimo, spoznajemo sebe i rastemo...Vjerujem da su nam određeni ljudi dati baš onda kada ih najviše trebamo, ili oni trebaju nas.Da li se pojavljuju da nas nešto nauče, da nam pruže podršku, da nam daju priliku za neke nove i zanimljive početke ili su tu jednostavno da budu uz nas, kada to trebamo , nije niti bitno, odgovori će doći kada budemo spremni za njih.
U zadnje vrijeme također puno razmišljam i o djeci.Dana su nam da ih odgajamo, ali ona još više odgajaju nas, uče nas da se smijemo, pronalazimo ljepotu u malim stvarima, uče nas da se igramo i istražujemo.Pomalo nas vraćaju u djetinjstvo, i ako smo spremni i otvoreni da učimo s njima i kroz njih, djeca će nam biti najveći i najbolji učitelji, kroz koje ćemo najbolje upoznati sebe, sve što jesmo, ali i ono što želimo biti.Prisjetit će nas da je prekrasno maštati i da se snovi mogu ostvariti samo ako to dovoljno jako želimo.Sjetit ćemo se tada onog zaigranog djeteta, iskrenog i čista srca, koje neprestano postavlja pitanja i njegovom čuđenju nema kraja.
Previše mi se stvari dogodilo baš u pravo vrijeme...tako da zaista ne mogu više vjerovati u slučajnosti.Teške situacije koje su se pokazale kao najveći darovi, ideje, prilike i ljudi koji su se pojavili baš kada su mi trebali....da li to može biti puka slučajnost...
Post je objavljen 06.09.2010. u 00:40 sati.