... bez obzira što bi baš tako moja najmlađa nećaka nazvala ovu jestivu gljivu iz kontinentalnih krajeva. Radi se o selu na južnoj strani Pelješca, negdje na pola korčulanskog kanala. Mjesto je najpoznatije kao najveće okupljalište windsurfera i kitesurfera u Hrvatskoj, a među najboljima u Europi. Ja sam baš sada, u doba ove rane post sezone, došao ovamo u potrazi za odmorom. I bogme sam ga i našao...
Prvo što se tu uoči jest da nije u pitanju tipično turističko mjesto. Nema štandova s plastičnim gluparijama (šlapice za u more, super ultra snažni pištolji na vodu, domaći suveniri iz Kine...), nema ubacivača u restorane, nema ljudi koji te po cesti naganjaju s „cimer fraj“ natpisom u rukama. Lokalci se definitivno bave turizmom, ali nekako ležernije, ljudskije... Svi imaju svoje vino i ulje, ali baš svoje, a ne kupljeno i onda uvaljivano pod masnu cijenu. Kad smo došli gazda je vrlo rado s nama popio čašu svog plavca, naravno iskritiziravši sva ostala vina na ovom Svijetu... I onda nam dao litru i pol, uz još litru i pol bijelog, da nam se nađe dok smo tu. Kad smo htjeli kupiti maslinovog ulja rekao je da nema za prodaju, pa nam je poklonio jednu bočicu, da nam se nađe. Gazde imaju fenomenalan osjećaj za prisnost i bliskost s gostima, čini ti se kao da si im došao u obitelj, kao prijatelj. S druge strane, nisu nametljivi i pustit će te potpuno na miru ako želiš biti sam. Ne tiče se ovo samo naših gazda, taj osjećaj sam stekao s kime god da sam tu u selu razgovarao. Osim što se bave turizmom, ljudi imaju svoje barke u vezovima, svoje maslinike i vinograde, svoj posao i ne izgledaju kao da im je grčevito stalo da iscijede zadnju kunu iz tebe. Ne gledaju te kao hodajući novčanik...
Jedna od fora koje sam uočio je da je svuda WiFi Internet standardni i besplatni dio ponude; po kafićima, ali i u apartmanu gdje smo odsjeli... Pretpostavljam da ima veze s time da je populacija surfera koja ovamo dolazi uglavnom mlađa i/ili bolje stojeća od prosjeka koji dolazi na naš Jadran...
Ovdje ima puno mačaka. Ali ne onakvih bijednih i ofucanih lutalica kakve se obično viđaju po gradovima. Sve su vrlo čiste, sjajne dlake i krajnje samozadovoljne, onakve kakvima bi čovjek obično zamislio mačke u Egiptu. Prvo te malo gledaju, onda ako skuže da si ok ti se uvale u krilo ili žicaju hranu na najprefriganiji mogući način. Znaju točno kada doručkuješ na terasi, ali ih se ne pojavi osam... Stari mačak, očigledno šef u ovom kraju, inače poznat po tome što voli nestati na mjesec-dva tu i tamo, jako dobro pazi da se konkurencija ne mota oko „njegovih“ turista...
Kad smo već kod Egipta, mladi gazda „našeg“ apartmana napravio je faraonski pothvat svojim rukama (te rukama svoje djevojke, nekolicine prijatelja i malim bagerom) cik-cak stepenište od svoje kuće (cca 60 m. nadmorske visine) do mora ravno ispred kuće, plus uredio je malu „privatnu“ plažicu. Skidam kapu na volji, zasigurno se iskrvario. Čovjek inače stalno nešto radi, uredio je odličan web site na tri jezika, na kojem ne samo da hvali svoju ponudu već pokušava turistima približiti svoje mjesto i poluotok. Cijeli dan šljaka u beach-baru koji vodi, a već sprema i jesensku ponudu s branjem maslina i slično, kako mu sezone ne bi bila samo dva mjeseca... Čovjek je pohađao tečaj za sommeliera pa sa svojim ocem kombinira znanje i iskustvo u izradi vina (čitaj, svako od njih dvojice misli da je pametniji).
Jedna interesantna fora je da je mlada gazdarica Španjolka, a da jedan birc dolje u gradu vodi jedna dama iz Hondurasa. Naravno, obje su se zaljubile i ostale tu. Očito da lokalni dečki trzaju na latino cure. A i one na njih.
Dolje na punti, gdje su surferi, je jedan restoran gdje smo jučer jeli ribu. Definitivno je puno drugačiji od „klasičnih“ ribljih restorana gdje se prvenstveno fura šminka i cijena. Uzeo sam tri deca lokalnog plavca koji sam dobio u pivskoj čaši od tri deca, a u drugoj takvoj čaši sam dobio vodu. Ali je zato vino bilo izvrsno. Naručili smo riblju platu za dvije osobe. Nismo dobili vodicu s limunićem da u njoj močimo prstiće, već svaki po salvetu koja se ljepi za masne prste. Zato je plata bila puna svježe ribe, dagnji (vjerojatno iz jednog od lokalnih uzgajališta jer je tako jeftinije), škampa, komadića morskog psa... Sve svježe (ok, tuna je vjerojatno bila iz leda) i vrhunski pripremljeno. I takva količina da sam jedva ustao od stola i dobauljao do auta. Plus, vrhunski domaći kruh. Cuga i klopa za dvoje, 248 kuna. Dakle, ako vam je više do hrane, pića i mogućnosti da dok jedete gledate kako je lijepa Korčula preko puta, ovo je mjesto za vas. Ako vam je do cifranja, a da također sve bude super, ima tu i mjesta gdje ćete isto platiti 450 kn, ali će biti „finije“. Svakom po volji. Veselim se otići i u Mali Ston. Kažu da su tamo odlični restorani sa školjkama, budući da su baš tamo uzgajališta. Naravno, obići ćemo i druge znamenitosti Pelješca, nije sve samo u jelu. Nešto je i u vinu.
Ono što je najvažnije je mir, atmosfera i tišina. Jutros sam se probudio u šest i izašao na terasu. Pogled puca na kanal i na Korčulu. S lijeve strane nebo se još crvenilo, more je bilo ravno kao ulje, dvije ili tri jedrilice plutale su mirno... Svaki šušanj lišća se čuo. Auta ni po danu nema nego jedan u 20 minuta, a sada se nigdje nisu mogli čuti. Koraci psa koji trčkara po dvorištu odzvanjali su kao buka... Uhvatio sam se da se trudim tiho disati, da ne remetim apsolutni mir i da tonem u neku totalnu opuštenost. Doda li se svemu tome i miris mora te raznih četinara koji obitavaju ovuda, dobije se ono što bi moja nastavnica iz osnovne škole, drugarica Stuparić, nazvala sinestezijom. Kad bi netko naslikao sliku mog jutrošnjeg izlaska sunca, ili napisao pjesmu o tome, bio bi to baš pravi kič. Da je moj klinac tu, već bi od dosade pao u smrtonosnu letargiju.
I inače, dok hodam po mjestu imam malo osjećaj nestvarnosti i usporenja, kao da plutam kroz neko ulje. Teško je povjerovati da netko ovdje zaista živi i da je ovo zaista stvarnost. Usporedim li Viganj sa svojom svakodnevnom zagrebačko-srednjeeuropskom jurnjavom, ovo ovdje se čini kao mjesto iz Zvjezdanih staza, neka rupa u delta kvadrantu, prostor između dimenzija kamo upadneš samo kroz podprostornu crvotočinu. I to samo ponekad, ne baš u svakoj epizodi.
Vidjet ću hoće biti raspoloživa koja crvotočina kad će se najesen brati masline. Ili iduće ljeto, da se teleportiram sa svojim klincem u surferski kamp i isprobam kako je to dvadeset puta u deset minuta pasti na leđa. Definitivno, kada jednom dođe ovamo čovjeka nešto vuče nazad. Zaraza Borg nano-sondama, možda...
Fotke s kave u Lovištima
--- Fotke ---- Fotke --- Fotke ---
Post je objavljen 05.09.2010. u 12:02 sati.