Dok sam te nosila bila sam sigurna da nosim baš tebe, Dječaka. Znaju to mame, ponekad.
U Francuskoj, prije puno godina, gledala sam neki dokumentarac u kojem su neki ljudi napravili mali eksperiment u svrhu dokazivanja kako još nerođena beba vrlo dobro zna tko joj je majka. Eksperiment je tekao ovako:
Tek rođenu bebu su lišili svih vanjskih zvukova, dakle, u trenutku poroda, i nakon njega, nitko u prostoriji, ni liječnici ni sestre ni majka nisu progovorili niti riječ. Poslije su bebu stavili u krevetić u jednoj sobi, i promatrali kako će beba reagirati na prve glasove koje čuje. U sobu su redom ušle tri različite žene, od kojih je jedna bila majka. Svaka od žena se bebi obratila onako kako se majke najčešće obraćaju svojim bebama: nježno, tepajući, mazeći.
Beba je mirovala i nije davala nikakve znakove prepoznavanja, pri ulasku dviju žena koje joj nisu bile mame.
Kad je ušla treća žena, majka, i obratila se bebi, beba je počela mahati rukama i nogama, vrtjeti glavom, treperiti.
Prepoznavanje majčinog glasa bilo je više nego očito.
„Ima neka tajna veza“, zar ne?
Ta veza garantira onu vrstu bezuvjetne ljubavi koja je ponekad teško shvatljiva nekome tko nije doživio iskustvo majčinstva.
U malom Svemiru jedne bebe, postoji samo jedan zvuk na koji beba nepogrešivo reagira.
Mi odrasli poslije znamo zaboraviti tu tajnu. Pa vam pokušavamo skresati krila, odrediti putanje leta, učiniti vas pokornim nositeljima naših vlastitih frustracija, kompleksa i trauma. Ne, ne znamo se baš uvijek s poštovanjem odnositi prema tom poklonu zvanom Dijete.
Koliko sam samo grešaka i sama napravila....
Naravno, ti si mi oprostio, jer djeca opraštaju lakše i čišće od nas.
Dijete, to je onaj Bog za kojim tragamo, a kad ga nađemo, zaboravimo se pokloniti pred oltarom ljubavi i savršenstva. Jer valjda ne možemo podnijeti gledati u nešto što smo i sami bili, dok nas nisu preodgojili.
Volim te.
Volim kad me ozbiljno promatraš dok ti ljutito objašnjavam kako trebaš pospremiti svoj nered iza sebe. Kada ti žrtveničkim glasom tupim da od tebe ne tražim puno, nego samo to, da pospremiš iza sebe. Ti svečano klimaš glavom.
"Od tebe očekujem da svoju sobu sam držiš u nekakvom redu, bogamu!"
"Dobro."
"I da počistiš stol iza doručka!"
"Dobro", potvrđuješ pokorno.
Onda ja kažem da bi mogao ponekad i suđe oprati, naprimjer.
A ti , glasom zgranutog dalmatinskog macho-mana, odvratiš:
„O, o, nećemo sad pretjerivat'...“
Ili ono kad si mi odbio biti prijatelj na Facebooku. Kad sam uvrijeđeno pitala "Zašto??", uzvratio si mirnim glasom:
" Zato što ne mogu dilat kokain i objavljivat pornografske slike na miru dok me ti gledaš, eto zašto."
Ili ono kad smo imali pantaganu u stanu, pa kad sam zgrabila metlu u pokušaju da je tom metlom potjeram iz stana a ti izjavio:
"Ne volim pantagane, ali opet sam nekako sritan šta nam je uletila u stan."
"Zašto?" - upitam ja.
"Zato šta mi je ovo bila jedinstvena prilika vidit te sa metlom u ruci"
Hvala ti za smijeh. Hvala ti što postojiš.
Između milijuna glasova mog Svemira, ja sam samo tvoj glas prepoznala.
Zato sam te i rodila.
Sretan ti 18-i, Dječače.
Post je objavljen 04.09.2010. u 12:39 sati.