Više ne iden ni u frizerki salon
Uvik san smatrala da mogu uštedit lovu na pedikere, manikere, depilatere, isparivaće, naparivaće, istiskaće i utikaće, uvjerena da to mogu sama i kod kuće. Ali san zato često odlazila kod frizera.
U frizera san išla iz dva razloga:
1. Imala sam najgušću kosu skoro pa u cijelom gradu, a dugu. Bilo mi ju je jako teško samo i oprat i osušit kod kuće a kamoli još to fenirat ili peglat.
2. Kad bih sjela u stolicu, sve žene bi momentalno počele uzdisat. Ostale mušterije su uzdisale od divljenja i ljubomore, poneke uz nevjerne povike: To su sami umeci! A frizerka bi se skoro onesvijestila od muke kad bi vidila koliko je posla čeka. Naravno, mene je to također bacalo u trans, pozitivan.
Jednom mi je frizerka predložila Prodaj mi kosu za 2500 Kn, dobra je sirovina za periku! Odvratih prezrivo: Ne šišan se ispod 500 eura!
Nismo se dogovorile.
Onda je opalila kriza. Nisan jedno dvi godine bila u frizera. Sitin se tako prije neki dan ja tih 2500 kn i oden do frizera.
Ona će meni: Za tu tvoju kosu ti sad mogu dat samo 200 Kn.
Ja se od moguće ekonomske katastrofe totalno prestravim: Pa nije valjda i frizerke dotukla kriza!
Ona meni: Naravno da nije frizerke, ali jest tvoju kosu. Nema je pola!
Ni jednog jedinog uzdaha u pozadini.
Ovo je uvod u veliki post o korupciji koja mi je dohvatila skoro svaki dio tijela, uključujući i ono malo ispod kose:
Korupcija vas gleda i sluša!
Prvi put sam se sa danas najpoznatijim oblikom Korupcije susrela odmah po završetku srednje škole, 95 godine. Zaposlila sam se u knjigovodstvenom servisu usput učeći se tom poslu. Vidim ja po izlaznim računima da da je firma PRASE d.o.o. muža od direktorice moje srednje škole kupila ogradu oko škole za 10000 Kn, prodala je jednoj prijateljskoj firmi KANTA d.o.o. (kojoj smo također vodili knjige) za 35000 Kn, a KANTA d.o.o. je tu istu ogradu prodala mojoj školi za 40000 Kn.
U tom trenutku sam shvatila zašto smo u našoj školi mi tada imali upisninu 200 Kn, a ostale škole 40 Kn.
To mi je tada bilo nešto posve novo i prilično me iznenadilo.
Koju godinu kasnije tiho se razlijegao jauk matematičara kojih imam nekoliko u obitelji. Sinhronizirano su kukali kako predsjednik matematičkog društva na nivou države donosi odluke o svim nastavnim programima, a ima sina koji prodaje matematička pomagala. Pa je zbog toga korištenje scientific kalkulatora u osnovnim školama postalo obavezno. Još mnogo su kukali i o ravnateljima koje biraju političari a ne struka i kako se zato nastavnici i knjige koje se kupuju srozavaju i pada nivo znanja. Koliko će to uništiti znanje matematike generacijama koje dolaze, pitali su se vrijedne uče. Kad su neki moji matematičari poslušali savjest i izrazili stručno mišljenje, ovi financijski stručnjaci su im toliko zagorčali život da moji rođaci i danas jauču.
Tada sam pomislila da je to dno kad su se i u bijednu prosvjetu uvukle političke pijavice.
Koju godinu kasnije, Mani Gotovac je sa tevea bacala vapaje kako je pogubno za kulturu da intedante biraju gradska vijeća a ne struka.
To je dno, dublje ne može: političari su se počeli i za kulturu zanimat. Od tada više ne idem u HNK, samo u kazalište lutaka (iako me strah napisat da idem u kazalište lutaka jer imam osjećaj da je Korupcija dalekovidnija od zlog Saurona i budno gleda kroz moje oči što još zarobit)
O tome kako mi je bilo kad sam išla kod doktora,na sud ili na još strašnija mjesta ću preskočit (iz kukavičkih razloga a može i da skratim priču)!
2005 godine sam djecu upisala u vrtić i tamo je ravnateljica vrtića porijeklom iz hadezea, počistila sve igračke još i prije nego su se moja djeca upisala. Pa je uzela novce od ograde, tobogana i ulaganja u park. Pa se moja djeca nisu igrala u parku sve te godine što su boravile u vrtiću, jer je park bio u užasnom stanju (delikventi i narkomani su preskakali ogradu koja je bila upola visine od zahtjeva. Ostalu polovicu ograde je pojela Korupcija. Od 1995 do 2005 su ravnatelji škola i vrtića valjda zaključili da ne moraju od korupcije ni stavit ogradu jer ionako to ne trebaju nikome pravdat)
Onda kad je sve očišćeno u vrtiću i oko njega, ravnateljica se namečila i na onih 20 kn mjesečno što smo mi roditelji dobrovoljno ulagali u kasicu prasicu za kupnju igračaka. Rekla sam ja djeci, nema veze dogodine ćete i onako krenit u školu!
Kad su mi se djeca krenila u školu, na dječjem igralištu su izgradili crkvu, pa nisu imali niti deset puta u čitavoj školskoj godini tjelesni odgoj. Pa su mi djeca plakala da oni žele na tjelesni, trčat, skakat i ostalo.
Ja sam tada rekla: Nema veze djeco što nemate tjelesni, nemam love da vas vodim na gimnastiku ili tenis, al ići ćemo planinarit. To je zdravo a besplatno. Pa neće ta Korupcija valjda u planine. Koji političar ide u planine?
E, neće! Neće šipak! Nema di ona ne može. Prodaju moj najdraži vrh (nije bitno što je meni najdraži - bitno je što je to protiv svih propisa o očuvanju prirode) jer nemaju više ništa drugo za prodat!
Jel mene ta Korupcija sluša ili gleda ili oboje?
Čime li sam joj se zamjerila?
Sad me strah upražnjavat i onu jedinu preostalu zabavu za siromašne!
Svaka slučajnost sa pravim osobama i firmama je namjerna. Sve u ovom postu je sasvim istina, ništa nije izmišljeno ni zafrkancija. Stvarnost u nas je puno jača od satire!
Post je objavljen 04.09.2009. u 11:11 sati.