Danas je jedan od onih dana kada u mojoj glavi ništa nije onako kako
treba biti. Uhvatim se kako uživam u svakodnevnim razgovorima s osobom
s kojom je to krajnje smiješno pa se zabrinem. Ali hrani me ta pažnja pa
makar ona bila i suluda. Čini me sretnom taj osjećaj kad ti se netko javi
odmah kada se ulogiraš na fejs ili te nasmijava kasno navečer kada ne
možeš spavati. Ali to - nije to.
Ja zbilja ne znam biti sama. Možda i znam, ali nikada nisam pokušala.
A nikad do sada nisam bila bez najboljeg prijatelja ili prijateljice, bez nekog
fiksnog društva, bez dečka i sve to u isto vrijeme.
A ja sam patetični idiot kojem treba neki emotivni oslonac u životu.
Onda se uhvatim kako u petak navečer, po fejsbuku, prelistavam fotografije
nekih ljubavnih parova i pitam se kakav je to osjećaj.
Poželim znati kakav je to osjećaj voljeti nekoga, biti voljen na jednak način,
imati nekoga tko tu titulu 'tvog dečka' nosi ponosno i bez obzira na sve?
Pitam se kakav je osjećaj znati da postoji netko koga možeš nazvati u bilo
koje doba dana ili noći i tko će biti u tom trenutku tu za tebe i slušat te bez
pogovora pa makar te samo prao pms ili nesanica?
Pitam se kakav je osjećaj kada te netko iznenadi nekom knjigom koju si prije
par mjeseci čitala i nahvalila, kada ti donese cvijet a da ti nije rođendan,
ili kada ti kaže da si naljepša na svijetu iako znaš da to nije istina.
Mrzim to što znam da ću se sutra probuditi normalna i da će sve biti u redu,
dok danas ništa nema smisla i što me proganja to što sam usprkos hrpi ljudi
kojom sam okružena, sama.
Post je objavljen 03.09.2010. u 20:05 sati.