Pred Novu godinu 1997. sa kule na vrhu Učke slijedila sam satima malu zelenu točku na oblačnom zimskom nebu. Bili smo dva usamljena bića razdvojena nebom i zemljom. On je uživao svoj pogled a ja sam grlila Kvarner. Od njega malog zelenog i sretnog uspjela sam čuti Kako si lijepa. Kome viče? Meni ili zemlji?
Kad nismo letjeli bilo je uvijek načina da to učinimo. Napušili bi se na njivi kraj sela i oživili zmaja. Po silini vjetra bolno bi zujao i tresnuo o tlo. Razbio bi nos a mi bi strgali koljena. Ukupno je tog dana zmaj letio upravljan našom voljom 2 sata i 20 minuta. Vratili smo se doma slomljeni i gladni.
Sutradan se zmaj šutnjom složio za još jedan letački uzlet. Kiša mu je spasila sva rebra a nama je biska zagrijala pamet na vrhu Žbevnice, ćićarijske ljepotice.
U planinarskom domu čitala sam 10 zlatnih pravila kuće i shvatila da moj životni odabranik krši svih 10.
Našla sam svoj kutak, moj novi vrh mira gdje me ništa ne dira.
Znali smo šuteći voziti se do novih uzleta. On bi zirkao i vozio a kad bi zirkanje prešlo u buljenje treperenja krošnji drveća i dimova dimnjaka onda je bilo bolje da ja vozim kad on misli da već leti.
Na vrhu udišem prostranstvo. Ima snijega i vide se Alpe i Tribalj. On i ne primjećuje. Namješta trakice, špagice, sebe, krilo, žuri, traži stanicu, drugu rukavicu…1…2…3…Auh! Moj uzdah i riječi dobro je! Leti! Vidim ga pa ga ne vidim- Imam ga pa ga i nemam. Pratim ga, više ne primjećujem ništa osim njega – ni Alpe ni Tribalj – volim ga i sva tepanja golube, tiću moj sada imaju smisla ali nema smisla više da i ja ne poletim.
Na sletištu dobivam hladan poljubac i turbulenciju dojmova.
Dan cirusa! Bacam travu u vjetar da skužim otkud puše. Kad sam prvi put vidjela paraglidere kako čupaju travu i bacaju je u zrak znala sam svrhu ali mi je bilo ljepše misliti da je sve kakvo posipanje blagoslova, dobrodošlica nebu, zahvala vjetru.
Meni je već puna vjetrulja vožnje jer sva lansirana trava nije dala potreban smjer vjetra za izabrano brdo. Već smo u jednom danu na trećem uzletištu i cirusi koji su nagovještaj lijepog vremena nisu i pravog vjetra pa smo odlučili osvojiti tunel, labirint starog vodovoda.
Od sve siline prostranstva našla sam se u utrobi Žbevnice.
Hodali smo kroz rđave prepreke i nadali se da je svaka posljednja a nikako se dočepati kraja. Umjesto jedne lampe, na nas sedmero, koja je sve slabije svijetlila put su nam olakšavale misli o uzgajanju gljiva, vinoteci ili koncertu Maksima Mrvice u dnu Žbevnice. Dah! Ah! Kad će kraj i UDAAAAH!
U dnevnik zapisujem visina 0, vrijeme leta 0, pristanak 0
Napomena: letenje je pravi sport za mene jer od mraka nemam zraka!
Po jakim udarima bure nije se ništa moglo raditi. Oni koji su ipak nešto morali maltretirali su zmaja. Nije smetalo što mu je pola dijelova od jačine vjetra nestalo. Kad je o pod tresnuo svi su istrčavali do njega kao na teniskim igralištima sakupljači loptica. Kupili bi ostatke i bacali ga opet u igru, u zrak. Nakon puno gemova i setova igra je prekinuta zbog ledenih ruku, ušiju i guzica.
Post je objavljen 02.09.2010. u 21:34 sati.