Analizirajući s vremenskim odmakom sada već legendarne riječi bivšeg premijera Sanadera „U banani smo“ postaje jasno da su iste značile svojevrsnu službenu potvrdu da se Hrvatska nalazi u puno većim gospodarskim problemima nego što je to bila percepcija hrvatske javnosti. Međutim, mjesta iznenađenjima nema jer samo bi naivac povjerovao da višegodišnje vođenje krive politike neće doći kad tad na naplatu. Hrvatskoj se uz postojeću svjetsku krizu obila o glavu i vlastita inertnost u potrebi korjenite rekonstrukcije ekonomije, diverzifikacije izvoza i jačanja konkurentnosti, povećanja proizvodnje i svega onog što čini puno bogatije ekonomije svijeta. Da su se davno povlačili razumni potezi i mjere sada se ne bi našli u ovako bezglavoj situaciji u kojoj je sva koncentracija usmjerena na spašavanje proračuna i vlastitih pozicija.
Rezultate koje smo zbog vlastite neodgovornosti na kraju dobili su enormna količina neartikuliranog nezadovoljstva, strah od budućnosti i kroničan nedostatak međusobnog povjerenja i uvažavanja. Pitanje međusobnog odnosa politike i građana i više je nego kristalno jasno. Politika ne uvažava hrvatsku javnost, a građani ne gaje povjerenje prema politici. U Hrvatskoj je na djelu kriza morala u kojem je nestalo povjerenje i jedinstvo i među samim građanima. Nitko nikome više ne vjeruje. Nitko nikoga ne podržava. Razjedinjeni su svi, od poljoprivrednika, sindikata, radnika i poslodavaca. U ovakvom patološkom stanju u kojem je sustav vrijednosti u potpunosti izostao i u kojem svi odbacuju krivnju i odgovornost teško će biti pokrenuti stvari i izgraditi neke nove odnose i vrijednosti zasnovane na povjerenju.
Odnos politike i građana je kao i bračni odnos u kojem oba partnera kvalitetno ili ne sudjeluju u njegovom razvoju. I jedan i drugi partner pridonose zajednici i jedan i drugi su odgovorni za neuspjeh. Optuživati politiku, a istovremeno ne preuzeti i dio odgovornosti na sebe u najmanju je ruku licemjerno. Hrvatski građani prvo moraju priznati da su šutke podržavali makijavelističko poimanje politike i ljudi i da je odgovornost prema sebi samima, budućim naraštajima i društvu u potpunosti izostala. To je naprosto činjenica kojoj moramo pogledati u oči i koja će dovesti i do spoznaje da se zapravo ne razlikujemo od onih koje kritiziramo. I jedni i drugi odgovornost prema društvu poznajemo samo na deklarativnoj razini. I jedni i drugi zapravo nemamo političke kulture. I jedni i drugi smo zarobljeni u nasljeđu prošlosti. Politika u nasljeđu kulture vladanja, a građani u vjerovanju kako će netko drugi riješiti njihove probleme.
Međutim, vraćanje u prošlost i preispitivanje mogućeg i nemogućeg u ovom trenutku je u potpunosti bespredmetno jer problemi i dalje ostaju, a problemi traže rješenje.
Izlaz iz gospodarske krize u izravnoj je korelaciji s izlaskom iz krize hrvatske politike, koja je uspjela u potpunosti otvoriti sve probleme sustava. Na političkoj sceni i dalje su prisutni isti ljudi s istom retorikom, zato pitanje da li će Hrvatsku izvući iz krize HDZ ili SDP u potpunosti je deplasirano. Novi ljudi s novim politički uvjerenjima jedina je moguća opcija u izgradnji moderne, civilizirane zemlje, u kojoj se neće svakodnevno dovoditi u pitanje narušeni sustav vrijednosti. Iako Hrvatska realno nema vremena za ovaj dugoročan proces čini se ipak da nam je vrijeme jedini saveznik.
Post je objavljen 31.08.2010. u 09:49 sati.