Autor: Neverin
"Koja li je, Bože,
pustoš u duši
onog što se davno
rastao s nadom..."
Abdulah Sidran
I have a very strong feeling that the opposite of love is not hate — it's apathy. It's not giving a damn.
Leo Buscaglia
The worst sin towards our fellow creatures is not to hate them, but to be indifferent to them: that's the essence of inhumanity.
George Bernard Shaw
Ovo je samo moj pogled na stvari i ljude oko mene. Ne mogu i ne usuđujem se postavljati svoj pogled kao pravo stanje stvari i s toga mogu govoriti samo o svojoj percepciji. A moja percepcija jest da je ovom zemljom zavladala kolektivna apatija. Nakon trenutka bijesa i one zdrave iskre u očima koje primjetim kod prijatelja, kod poznanika, kod stranaca, kod prolaznika i kod vas na blogu dešava se urušavanje u apatiju.
Zašto?
Mehanizmi ove države koji odlučuju o našoj sadašnjosti i budućnosti naše djece žele nas uvjeriti da ništa ne možemo poduzeti, jer - ma kako loše bilo, uvijek može biti loše, tako da su nam oni najbolje što imamo ( jao si ga nama, ako su prosječnjaci, koji opasno koketiraju sa dnom, najbolje što imamo ). Zato ne gutam floskule koje moji prijatelji recitiraju, bez da znaju da im je to usađeno kroz grižnju savjesti, da ako se bune to znači da ne cijene ono što trenutačno imaju.
Još jedna sveprisutna floskula jest da zaslužujemo vlast kakvu imamo. To bi bilo istina kada bi ova zemlja bila efektivna demokracija, a ne kada zakoni postoje da bi prikrivali zločine krupnih riba koje podupiru ovi na vlasti jer ovi podupiru njih. U simbiozi su si.
Slijedeća floskula u koju ovi na vlasti i na opoziciji žele da povjerujete jest da su ionako svi lopovi i da će krasti oni koji bi zamjenili ove koji postoje. Smatram, kao prvo, da nije u redu osuđivati nekoga za nešto što još nije učinio samo zato jer nam lažno iskustvo kaže da ovi u politici to jesu učinili pa su se kao namirili. Kako lopov može znati kada je dosta sa krađom uostalom? Jeste li čudli za kockara koji je shvatio nakon jackpota da mu je dosta? Znate li da je Aristotel puno pizdarija izvalio ali da je bio u pravu kad je rekao da je "glad za novcem neutaživa i da nikad ne priziva mučninu"?
Osuditi one koji vide da zaslužujemo bolje, znači naposljetku osuditi nas sve. Kada bi oni koji podržavaju sistem (jer je "sve po zakonu" ), upropaštavali taj isti svojim činjenjem/nečinjenjem, bilo bi mi tužno ali barem ne bi imalo posljedice i na one slobodoumne.
A pošto smo kao društvena bića osuđeni jedni na druge, nema nam druge nego osim individualne sreće zahtjevati i kolektivno blagostanje, pošto ono prvo ovisi i o drugom. Ne bi ovisilo kada bi svatko od nas bio autonoman u vezi resurse i poizvodnje onog što svakom od nas treba za nekakav život. A pošto ne živimo više u prehistorijskim vremenima, kada je čovjek morao nabavljati sam hranu, stvoriti si sklonište i odjeću kako ga ne bi iznenadila zima ( ukratko: ovisio o samom sebi ) a resurse ionako više nisu svačije, te nas ima zaista previše - smatram da nam je svima u interesu skrbiti o kolektivnoj dobrobiti.
Kako ja ne želim potonuti sa ostalima u apatiju nečinjenja ničega, smatram da mi je dužnost, a i interes - osokoliti i podignuti one koji jesu. Nema zdravijeg od one iskre bijesa koja nam svane u očima trenutak prije nego nas pseudorazum apatije proguta. Ta iskra nam govori da smo živi i da oni na vlasti nemaju pravo bacati nas u neimaštinu i bezperspektivu, da nismo roba koja postoji radi njihovog probitka i užitka, da nismo masa bez glasa.
Vjerujem da svatko od nas zna što je dobro i zlo bez da nam to zakoni govore, kao što instinktivno znamo da treba reagirati kada vidimo da netko napada jednog od nas, i dok neki reagiraju na nepravdu - drugi su paralizirani strahom.
Strah nije loša stvar u svim situacijama, on nas natjera da se pobrinemo za sebe, da se spasimo od auta koji nas može zgaziti, ali ovakva vrsta straha ne djeluje u našem interesu i nema smisla da postoji jer radimo sami kontra sebe, dopuštajući da se situacija perpetuira unedogled što paše ovim ološima u saboru ( koji su pak marionete onih koji su ih financirali ).
Postoje gore stvari od neplaćanja rate od kredita, nedobivanja penzije i plaće, neplaćanja režija, a to je gubitak dostojanstva koje djeli Čovjeka od Igračke, i apatija kojom žele da postanemo indiferentni na tuđe probleme, sve dok ne dođe red na nas. A doći će, jer kao što sam rekao malo prije - osuđeni smo jedno na drugo i ono što se dešava mojem bližnjemu dogodit će se i meni ako ne reagiram.
Kad je već Pandorina kutija otvorena i iz nje izletila privatizacija na hrvatski način sa posljedicama tajkunizacije i raslojavanja društva na jako bogate i na jako siromašne, onda otvorimo tu kutiju do kraja i pustimo nadu, jer kako bi rekao poslijednji slobodni čovjek u Hrvata:
"Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje nego što ga štiti. Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima. Zato ljudska prava nisu ništa drugo, nego točno u okviru države formulirani ideal koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi: “Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim”.
Vlado Gotovac
I zato prestanite misliti samo na svoju guzicu i shvatite da je tuđi napredak svačiji napredak, a stvar koja baca drugog u lance, baca nas sve zajedno u te lance... i samo je pitanje vremena.
U nadi je spas, a nada je u ljubavi. I zato volite se. I nemojmo više dopuštati ovaj zločin nad nama.
Post je objavljen 30.08.2010. u 20:44 sati.