Nasilje
2
Osam je dana prošlo od te noći i Mirna je polako počela zaboravljati, misli joj nisu više bile neprestano okupirane nemilim događajem u susjedstvu. Život joj se vratio u onu njoj toliko dragu kolotečinu: posao, šetnja pored mora, kuća, televizor. Nekoliko je puta ulovila samu sebe kako s napetošću okreće vrat prema stanu do njenog, kako osluškuje moguću buku. Ali do nje je iz zidova dopirala samo tišina. Savršena tišina. Ni glazba se iz tog stana nije čula. Možda su otišli negdje? Otputovali? Doba je godišnjih odmora …
Vraćajući se s još jedne dugačke šetnje koje je jako voljela, dok se spuštala vruća ljetna noć, Mirna se, otključavajući ulazna vrata zgrade, uplašeno ogleda začuvši iznenadni topot cipela.
- Molim, ne zatvarajte! - dovikne joj žena trčeći prema Mirni. - Zaboravila sam ključ.
Osjetivši da opasnosti nema, Mirna se osmjehne osmjehom dobrodošlice. U tom trenutku prepozna svoju mladu susjedu i Mirnine se oči rašire od iznenađenja. Ugodnog ili neugodnog, nije bila sigurna.
- Da, to sam ja - reče meko djevojka i pruži ruku. - Alka.
- Mirna - odvrati Mirna prihvaćajući ruku nježne djevojke-žene i nesvjesna toga, pogledom potraži trag udarca na djevojčinom licu.
- Prošlo je - reče Alka sramežljivo se osmjehujući, pročitavši Mirnin pogled. - Više se ne primjećuje ništa.
- Oprosti - reče smeteno Mirna. - Nisam htjela biti bezobrazna.
- Nisi bezobrazna - reče Alka i osmjehne se, bijeli zubi bljesnu u polutami. - I ja sam ta koja bi morala reći "oprosti".
- A ne! - uzvikne Mirna. - To nikako nisi ti, već ...
Naglo se zaustavi i položi dlan na usta, kao da samo taj djetinjasti pokret može spriječiti riječi da budu izgovorene.
- Neće se on nikad ispričati - umorno reče Alka. - Ne očekuj to. I molim te, zaboravi.
- Ne mogu zaboraviti. Bilo je ...
Mirna ne završi rečenicu. Obje su žene stajale u polutami hodnika zgrade i nijemo se gledale. Razumjele su se i bez riječi.
- Da, razumijem - prošapće Alka.
Nekoliko dana nakon tog prvog kontakta, zvono na ulaznim vratima Mirninog stana iznenada se oglasi. Mirna je nepovjerljivo gledala prema vratima. Ubrzo će pet sati poslijepodne, nikog ne očekuje, tek je došla s posla. Uz slijeganje ramena, priđe vratima i otvori ih.
- Evo! - reče joj Alka gurajući joj pod nos gotovo pola torte na papirnatom tanjuru. - Ostalo mi je od jučer, pa sam pomislila ...
Mirna ju je gledala, a zatim se prisjeti običaja gostoprimstva, osmjehne se, pomakne u stranu, pozivajući Alku ući. I dok je Alka prolazila pored nje, Mirna shvati kako joj je ona prva gošća u ovom stanu.
- Što si slavila? - upita pokazujući Alki put do kuhinje.
- Rođendan.
- Tvoj rođendan?
- Da, moj.
- Pa, čestitam! - reče Mirna i zagrli je: nije je poljubila, činilo joj se suviše rano za toliku intimnost. - Koji po redu?
- Dvadeset i sedmi.
Sunce je prodiralo kroz navučene zavjese i osvjetljavalo njihova lica, dok su sjedile jedna pored druge i uživale u torti i kavi koju je Mirna skuhala. Obje su osjećale duboko zadovoljstvo i mir zbog prisutnosti one druge.
- Zašto ga ne napustiš? - upita Mirna iznebuha: odjednom je osjetila kako je to pitanje sad sasvim moguće izreći.
Alka se ukoči, pa se odmah zatim nasmije, tjerajući nelagodnost. Pokupi posljednje mrvice sa svog malog tanjura, odloži ga na stol i uzdahne.
- Nije tako jednostavno - reče.
- Nikad nije - reče Mira. - Znam da nije.
- Znaš?
- Znam.
- Prošla si to?
- Jesam.
- Oh!
- Nisi odgovorila - podsjeti je Mirna. - Zašto ga ne napustiš?
- Ne mogu.
- Biti će sve gore - opomene je Mirna.
- Možda neće.
- Možda? - Mirna podigne obrve i nagne se prema Alki i položi joj dlan na koljeno. - Zašto tako misliš?
- Promijeniti će se nabolje kad postane otac - reče Alka osmjehujući se nježno.
- Misliš?
- Da, mislim.
- Trudna si?
- Mislim da jesam - odgovori Alka i zbunjeno se osmjehne.
- Ne znaš sigurno?
- Nisam bila kod ginekologa - reče Alka i pogleda Mirnu pravo u oči. – Hoćeš li poći sa mnom?
- Kod ginekologa? - upita Mirna nepotrebno. - Zar ne bi trebala ići s mužem?
- Više bih voljela s tobom.
- Nisi mu rekla - reče Mirna i to nije bilo pitanje. - Ništa mu nisi rekla. Zašto?
- Hoću biti sigurna prije nego li mu kažem!
Mirna je otpratila Alku, svoju novostečenu prijateljicu na ginekološki pregled. Alka se nije prevarila, bila je trudna i bila je silno radosna zbog toga.
Zbog istog razloga Mirna je bila žalosna. Nije vjerovala u sretan ishod Alkinog braka. Ljudi se ne mijenjaju. Ostaju isti. Ili postaju još gori. Gotovo nikad bolji. Ona zna.
Ali ništa od toga nije rekla Alki. Neka uživa u svojoj sreći. Koja neće potrajati, Mirna je to znala, osjećala.
Izlazeći iz stana i žureći na posao, Mirni umalo da ne ispadnu ključevi iz ruke od silnog iznenađenja i uzbuđenja. Stupivši na hodnik, ugleda Alku kako sjedi na stepenicama. Golim je rukama zagrlila koljena, a lagana plava majica bila joj je umrljana krvlju. Donja joj je usnica silno otekla i primjećivala se rasjekotina.
- Oh! - dahne Mirna. - Počelo je ponovo!
Alka samo nijemo klimne, bespomoćno gledajući u prijateljicu.
- Nisam ništa čula - reče Mirna osjećajući krivnju.
- Dogodilo se dole - objasni Alka. - Ispred zgrade. Odjednom je poludio. Nisi mogla čuti.
- Što se dogodilo? - upita Mirna. - Zbog čega te ovog puta udario?
- Ne znam. - Alka ustajući sa stepenica slegne ramenima. - Kažem ti, odjednom je poludio. Dok smo čekali lift. Izlupao me i ostavio me pred liftom.
- Ovdje si provela noć? - sa nevjericom upita Mirna. - U hodniku? Dok pijani majmun spava u krevetu?
- Hoćeš li me pustiti u svoj stan? - upita je Alka izbjegavajući odgovor, pretvarajući se da ga nije čula. - Da u njemu sačekam dok se ne probudi.
- Ulazi - reče Mirna grubo. - I iz ovih stopa zovem policiju!
- Ne! - uplašeno vikne Alka i stane ispred Mirne. - Molim te, molim! Samo me ostavi u svom stanu. Ništa drugo ne poduzimaj. Molim te, Mirna, molim.
To Alkino neprestano ponavljanje riječi "molim" sasvim dotuče snagu Mirne i ona joj bez riječi pruži ključeve stana.
- Imaš kave na štednjaku - reče joj. - Još je topla. Odmori se. Ukoliko ti što zatreba zovi na ovaj broj.
U žurbi, jer osjećala je kako mora brzo otići, Mirna nažvrlja broj svog mobitela i ceduljicu gurne u vlažnu šaku Alke.
- Čuvaj se, Alka - reče Mirna, okrene se i izađe iz stana.
- Hvala - promuca Alka iza njenih leđa.
Mirna je nije čula. Uputivši ljutit pogled prema vratima stana iza kojih je spavao pijani nasilnik, a u kojemu je bilo i mržnje, ne želeći čekati na dizalo, Mirna se počne spuštati niz stepenice, u sebi se pitajući: vjeruje li Alka uistinu u promjenu na bolje? Ona nije vjerovala. Zašto Alka vjeruje? Je li zbilja istina, kako nada umire posljednja?
Na izlasku iz polutame zgrade pozdravi je suncem okupano jutro. Mirna se neveselo osmjehne i odmahnuvši glavom, krene niz ulicu.
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 30.08.2010. u 18:18 sati.