»Svijet je pun redovnika i vitezova. Ali čega nikad nije bilo, a sada će biti, to je povezanost obaju staleža…
Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva »Bernardova epoha«. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve?
Međutim, Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.
Darovi naravi i milosti što ih je primio »medotečni naučitelj« – tako će kasnije stoljeća nazivati svetog Bernarda – daju mu kao piscu, teologu i mistiku takav čar kome se nije lako oteti, a koga je teško dostojno opisati. Njegovo književno djelo sačuvalo je sve do danas veliku duhovnu vrijednost. On se, izlažući Božju riječ, znao izražavati toplo, slikovito, usrdno.
Tako u svom prvom govoru na blagdan Sv. Petra i Pavla kliče: »Petar i Pavao naši su učitelji: oni su u potpunosti naučili od jedinog učitelja svih ljudi putove života te nas uče još i danas. Što su nas učili i što nas, dakle, uče ti sveti apostoli? Ne vještinu ribolova ni pravljenju šatora (aluzija na zanat svetog Petra i Pavla), ne ništa slično; oni nas ne uče ni čitati Platona ni Aristotelove oštroumne misli; niti nas uče neprestano proučavati a nikad ne doći do spoznanja istine. Oni nas uče živjeti. Mislite li da je to mala stvar znati živjeti? To je velika stvar, to je dapače najveća stvar. Ne živi onaj koji se napuhava ponosom, ni onaj koji se kalja raskalašenošću ili koga su zarazile druge strasti. Ne, to ne znači živjeti, već u život unijeti zbrku i približiti se vratima smrti. Dobro živjeti, mislim da znači podnositi zlo, činiti dobro te u tome ustrajati do smrti.
Eto, kako su nas apostoli naučili živjeti i uzdizati se. Hvala ti, Gospodine Isuse, koji si sakrio te stvari umnima i razboritima, a objavio ovima malenima koji su te slijedili, i koji su zbog tvog imena sve ostavili…«
Sv. Bernard
I ovdje sam nekad citirala sv. Bernarda, tj. Stepinca:
Sv. Bernard i Gospina molitva:
Dalje se navodi prekrasna molitva sv. Bernarda, čije riječi se svake godine čitaju u Brevijaru na (nedavni) blagdan Imena Marijina:
"O ti, čovječe, koji vidiš, da na tom svijetu više ideš kroz bure i oluje nego li hodaš po zemlji, ne odvrati očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te oluja potopi. Ako navale na te valovi kušnje, ako udariš na grebene nevolja, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako li potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju. Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od strahota suda Božjega, ako se počinjaš daviti od žalosti i upadaš u ponor očaja, misli na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u sumnjama, misli na Mariju, zazivaj Mariju. Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca; i da postigneš zagovor njezine molitve, ne ostavljaj primjera njezina života. Nju slijedeći ne ćeš zalutati, Njoj se moleći ne ćeš očajati; na Nju misleći ne ćeš zalutati; dok te Ona drži ne ćeš posrnuti; dok te Ona štiti ne trebaš se bojati; dok te Ona vodi ne ćeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš cilju i tako ćeš na sebi iskusiti, kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija".
Post je objavljen 30.08.2010. u 04:51 sati.