I opet će biti kao u Hugu: izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. U zadnje vrijeme ovdje na blogu što god napišeš ne valja. Ako kukaš nije dobro. Kako se samo usuđuješ, ima gomila ljudi oko tebe koja ima "prave" probleme, a tvoji su u usporedbi s njihovima pičkin dim. Ako se nečim pohvališ - sram te i stid bilo, u ovim teškim vremenima kad je većini ljudi grozno ti se tu nešto kurčiš i preseravaš i nemaš srca.
Imam osjećaj da neki blogeri čitaju tuđe postove i grozničavo traže neku rečenicu na koju bi se mogli nakačiti, izvaditi je iz konteksta i bilo što spočitnuti autoru. Nema veze što uopće nisu shvatili bit posta (jer se zapravo nisu uopće koncentrirali da napisano povežu u cjelinu), bitno je da se nađe nešto s čim se neće slagati. Evo, ova moja posljednja rečenica idealan je materijal da me netko u komentarima popljuje kako želim čuti samo hvalospjeve, nisam u stanju podnjeti kritiku i slična sranja.
Konstruktivna kritika i iznošenje svojeg drugačijeg mišljenja je jedno, a očajničko traženje da se nađe bilo što čemu bi se mogli suprotstaviti je drugo. Još mi više ide na živce kad se osobe koje se ne podnose na tuđim blogovima međusobno obračunavaju na opći užas (i sveopće naslađivanje ostatka blogosfere) vlasnika bloga.
Nisam otkrila nikakvu toplu vodu kada kažem da različiti ljudi pišu blog iz različitih pobuda. Nekima je on zabava, nekima ispušni ventil, nekima način da se pokušaju nositi s frustracijama, a nekima (kao npr meni) kombinacija svega toga.
Svako toliko neki starosjedilac mi kaže kako je prije nekoliko godina situacija na blogu bila sasvim drugačija. Istu stvar govore mi stariji kolege što se tiče međuljudskih odnosa u firmi. Izgleda da smo na svim poljima života dotakli gotovo dno. Doduše ništa čudno, virtuala ni ne može biti ništa drugo nego odraz reale.
Ali jebeš to.... Zašto kategorija hvalisanje? Zato što mi je jučerašnji dan prošao u potpunosti u skladu s onom legendarnom carpe diem izrekom. I čini mi se da sam po prvi put ovog ljeta zaista uspjela u potpunosti iskoristiti dan za uživanje i punjenje baterija. Kao prvo, probudila sam se potpuno odmorna. Pa sam na miru popila kavu i otišla prošvrljati po placi. A onda sam otišla na kupanje. To je tek bila čista uživancija. Plaža poluprazna, mjesta k'o u priči. Nema deračine, cike, vriske. More čisto. Sunce grije, a ugodni vjetrić se pobrinuo da ne grije previše. Još kad na plaži sretnete drage prijatelje (u mom slučaju moje Engleze)... Nakon kupanja kući na ručak. Brancin i krompir salata.
Naveče na terasi hotela Milenij druženje s prijateljima uz Cosmopoliten (koktel, ne časopis). I baš smo potrefili na veče opere tako da smo se i kulturno uzdizali.
I zato mi danas uopće nije bed što je ponedjeljak i što će na poslu biti ludnica kao svakog ponedjeljka. I nije mi bed što je naglo zahladilo i što kažu da će vrijeme biti grozno.
A sad me svi možete popljuvati, moji rokeri mogu me se i odreći (zbog dekadentno provedene večeri koja taaaaako miriši na snobizam i šminkeraj). Možete me optužiti za licemjerje, bešćutnost, hvalisanje, provociranje, LICEMJERJE (ovo je osobito popularno u zadnje vrijeme), površnost...... sve što vam padne na pamet.
I usput me možete poljubiti u dupe.
Post je objavljen 30.08.2010. u 10:45 sati.