ugasi svjetlo i pogledaj ulice kako sjaje
tvoj otok najbliži mi je na svijetu i
znam da sada promatraš sebe
napokon
jer prije 10 dana;
svako jutro sam se budila sama od sebe i vodila psa u šetnju, u obližnju šumu koja je završavala nizbrdo u dubinama, svako jutro me dočekivala hladnoća preostala od noći, gazila sam po njoj i utapala koljena u mekoći vodenastih trava. samo tada želudac nije bio u čvoru i mogla sam udahnuti.
pišalinu i jutro.
budila sam se trzajem iz praznih snova, nikad se ne bih sjećala što se dogodila.
suhih stopala i otečenih prstiju. htjela sam reći koliko sam lagala i presjeći jezik na dva dijela. ali opravdavala sam se ljubavlju i tugom. kod mene je sve išlo sporo. nisam radila ništa. čekala sam prašnjave zvijezde da mi zaklone vid i ubodu ga pod rebra.
mislila sam možda se onda ubrzaju stvari. htjela sam da se svijet zavrti preda mnom.
htjela sam brzinu bar na par sati.
to ljeto obilježile su mrtve ribe na mojim bedrama, ljuske pod noktima. bila sam čitačica pjesama.
ono što sam davno zamislila sada se ostavrivalo. rečenicu po rečenicu.
čvrčci su bili prekrasno glasni. nadjačavali su i pljuskanje nogama i lupanje srca.
borove iglice i crvene zvijezde u mojoj kosi - na tome je živio ovo ljeto.
do you feel when i google you
Post je objavljen 29.08.2010. u 18:24 sati.