Nasilje
Priča u tri dijela
1
Sasvim opuštena u svojoj omiljenoj fotelji, Mirna je sa uživanjem gledala ljubavnu melodramu koja se vrtjela na televizoru.
- Takva bi ljubav morala biti - tiho je prošaptala prema osvijetljenom ekranu, tjerajući iz sjećanja duhove prošlosti. - Samo takva i nikako drugačija.
Na ekranu je muškarac grlio ženu, a ona se smijala dok joj je vjetar mrsio dugu i valovitu smeđu kosu. Zubi su joj bljeskali na oštrom i zubatom zimskom suncu: pravi prizor sreće.
Mirna se smješkala prema ekranu uživajući u njihovoj sreći, baš kao da se to što gleda događa u stvarnom životu. Gotovo je osjećala sreću voljene žene. Na jedan je trenutak zaboravila.
I upravo u tom trenutku odjekne strašan prasak razbijenog stakla i odmah zatim prolomi se krik straha. Mirna, koja je bila sasvim opuštena, odjednom se ukoči, a čas kasnije već je stajala na sredini sobe, a da nije pravo ni znala kad je ustala. Zaboravila je na film, glavu je, poput uplašene i silno oprezne životinje, malo nakrivila na lijevu stranu, na stranu odakle su nastavili dopirati uznemirujući zvukovi. Osluškivala je napeto drhtureći.
Muški je glas urlao besramne psovke, a ženini su krici postajali tiši, prigušeni, suzdržani, kao da ih se ona koja ih ispušta iz grla, stidi. Sasvim potresena, Mirna shvati kako se to što sluša odigrava u stanu do njenog stana. To nije film, neugodni zvukovi ne dopiru s televizijskog ekrana. Njeni susjedi se prepiru i ne samo prepiru. Sasvim je jasno čula kako udarci pogađaju ženino lice i mogla je zamisliti strah u njenim očima. A nemoćne jecaji žene koja te udarce prima osjećala je na dnu zgrčenog želudca.
Slabo ih je poznavala, susjede. Uselili su se u stan do njenog prije samo dva tjedna, izjutra, dok je Mirna bila na poslu. Prošla su četiri dana, a da ih nije ni vidjela, a onda, bio je petak, izlazeći iz stana u namjeri kupiti nedostajuće namirnice, naletjela je na njih u hodniku zgrade. Oboje su u rukama nosili po nekoliko punih najlon-vrećica: mladi bračni par koji se vraća kući nakon obavljene kupovine.
- Dobra večer! - prijazno klimnuvši pozdravila je Mirna.
Muškarac, visok crnokosi tridesetogodišnjak, namrgođeno je bez riječi klimnuo, a žena, nekoliko godina mlađa od njega, nježne građe i kose boje meda, sramežljivo joj je uputila osmjeh i odmah oborila pogled. Kao da je uhvaćena kako čini nešto neprilično.
Mirna je pomalo začuđeno gledala kako prolaze pored nje i odlaze do svog stana. Muškarac je otključao vrata i zakoračio u stranu propuštajući ženu prvu ući. Ništa neobično na prvi pogled, ali je Mirna sasvim dobro vidjela kako je muškarac položio dlan na ženina leđa i doslovno je gurnuo u stan.
Od te ih večeri nije vidjela niti čula. Do sad. Mirna je i dalje stajala na sredini sobe i dalje se tresući i dalje osluškujući neugodne i uznemiravajuće zvukove iz susjednog stana. Gotovo da je osjećala bol udaraca koje je žena u susjednom stanu primala uz prigušene jecaje. Udarci Mirni nisu bili nepoznati.
Kad ju je njen Dario prvi put udario, bilo je to u trećoj godini njihovog braka, nije mogla vjerovati da se to događa. Povukla se u sebe i otplakala, dok je Dario odbauljao u sobu i srušio se na krevet da odspava pijanstvo.
- Oprosti - molio ju je nekoliko sati kasnije, kad se probudio, istuširao, kad je ponovo mogao vladati sobom.
- Previše piješ - predbacila mu je Mirna. - Ponoviti će se.
- Neće! - obećao je on, molećivo je gledajući preko ruba šalice kave: primijetila je kako mu ruka lagano podrhtava. - Kunem se, nikad te više neću udariti.
Povjerovala mu je. Taj put. I još nekoliko puta nakon toga. Povjerovala je jer je željela vjerovati. Ali je duboko u sebi znala da mu ne treba vjerovati. Demon alkohola zgrabio je i zarobio njenog Daria u svoje nemilosrdne kandže i nije ga namjeravao tek tako osloboditi.
- Otići ću od tebe - rekla mu je nakon još jednog pijanog nasilnog ispada.
- Pokušaj! - zaprijetio je Dario i tresnuo je u lice ostavivši joj pečat pesnice na obrazu u koji su svi koje je tijekom dana sretala deset dana zurili dok konačno nije nestao.
U trideset i prvoj godini života, Mirna se, usprkos prijetnji Daria, rastala od njega kroz mučni proces kojeg je Dario suludim prijetnjama učinio još mučnijim i bježeći od njega i želeći zaboraviti prošlost, prodala stan kojeg je naslijedila od roditelja i napustila grad u kojemu se rodila, odrastala i živjela.
"Nisam uspjela pobjeći", pomisli Mirna drhtureći i dalje stojeći na sredini sobe, a spoznaja kako se nasilje nalazi točno pored nje, grizlo joj je um."Može li se pobjeći?"
Više nije vjerovala u to.
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 29.08.2010. u 15:48 sati.