Vidi moje lice uplakano,
tijelo usamljeno,
u krevetu razbacanom
nemirom i čežnjom rastrganom.
Noć je luda,
i u mojoj glavi radi čuda,
sad sam hrabar,
sad sam dijete,
al više od toga, nemam sreće.
Probudi se,zoro,
i noć osvijetli,
bijelim danom
vilu prati.
Probudi se, zoro,
dragu vrati,
sunce
nek joj korak prati.
Otvori joj vjetre vrata,
poljupcem da mi osmjeh vrati,
čarobnim štapom suzu briše,
i tužne noći u dolinu sreće nosi.
Post je objavljen 28.08.2010. u 18:02 sati.