prošao je još jedan dan.
sunce je ponovno izašlo.
izlazim iz sobe sa najvećim smješkom.
toliko dobro sam usavršila onu rečenicu "dobro sam" da na trenutak i sebe zavaram.
jutro je.
odlazim na posao.
odrađujem to rutinski, bez prevelike buke.
vraćam se kući iako bi najradije besciljno lutala.
jer tada sam najsretnija.
nitko ne viče na mene, osjećam se slobodno.
teška srca priznajem da sam počela i ostatak dana provoditi rutinski.
"samo da ga odradim" kažem tiho.
jedva čekam da padne mrak.
da svi odu.
odu od mene.
da mogu prestati biti savršena.
jer to se od mene očekuje.
srednje dijete.
jedina cura.
uvijek tu.
i padne noć.
izlazim na balkon i obasjana tamom palim cigaretu.
duboko udahnem i skidam taj prokleti lazni smješak sa lica.
osjećam se slobodno.
osjećam se svoja.
više nema nikakvih zahtjeva, trenutno me nitko ne treba.
mogu prestati glumiti savršenost.
daleko sam od toga
i tako sjedim ispod zvijezdana neba i razmišljam o tome da unatoč svemu život jest lijep.
a onda, u toj spokojnoj tišini pukne moje srce.
i ne čuje se ništa.
nikakav maestralan zvuk, udarci činela ili velika buka.
ništa.
čuje se samo tiho udaranje suza koje se s mojih obraza kotrljaju na papir i razmazuju tintu.
jedna suza je pala na rijeć "je"...
dok sam po stoti put, svojim najlijepšim rukopisom, ispisivala rečenicu : "danas je lijep i sunčan dan."
i izbrisala je.
ostali su samo obrisi tinte u maloj lokvicu moje suze.
počinjem sve jače plakati.
gušim se u vlastitim suzama dok isponova ispisujem "danas je lijep i sunčan dan".
srce mi je slomljeno.
obrazi su mi crveni.
na njima su još tragovi suza.
ruke mi se tresu a ja sam sretnija nego sto sam bila cijeli dan.
i ta spoznaja me ubija.
stalno razmišljam o njemu.
o sebi.
o njima.
možda bi bilo lakše da ih nema.
ili da nema mene.
mogla bih pobjeći.
nekako gdje me nitko ne zna.
gdje bih mogla biti onakva kakva jesam.
nesavršena.
savršena u svojoj nesavršenosti.
nesavršena ali svoja.
i po stoti put smišljam plan kako pobijeći.
kako nestati.
gubim se u sanjarenju.
divne stvari su me obuzele, preplavio me osjećaj topline, polako se suše suze na mom licu.
a onda me iznenada nešto opeče, kao podjetnik da ne mogu živjeti u snovima.
pogledam ruku, cijela cigareta je izgorila.
povlačim zadnji dim.
filter.
gotovo je.
moram se vratiti u surovu stvarnost.
odlazim u krevet i gubi se u snu.
budi me toplina na licu.
sunčeva zraka.
jedna jedina sunčeva zraka probila se i došla je do mene.
ustajem i oblačim smješak.
još jedna verzija one: "dobro sam" je spremna za današnji dan.
danas je lijep i sunčan dan.
je.
je.
stvarno je.
Post je objavljen 27.08.2010. u 18:10 sati.