30.4.2006.
- Cvjećarna «Leonarda», izvolite? - rekla sam u slušalicu.
Još jedan naporan dan očekivao me pred blagdane, kad cvijeće kupuju i oni, kojima to baš i nije navika. Volim svoj posao, s veseljem pravim aranžmane za različite prigode. Uživam kombinirajući čak i bidermajer buketiće, ili dok umećem paprat u pogrebne vijence. Cvijeće za mene oduvijek slavi život, čak i kad ispraća na posljednji počinak. Da mogu odlučivati, na grobljima bih uredila, umjesto ružnih betonskih spomenika taštini, tek neomeđene poljane s tisućama živih, zasađenih cvjetova.
Zapisala sam narudžbu u teku kraj blagajne i pozvala Leonardu. To je moja kći, osamnaestogodišnjakinja, koja mi pomaže u cvjećarni i čije me ime svako jutro podsjeti tko mi je najvažniji u životu. Još ide u srednju školu, nije baš luda za cvijećem kao ja, ali ne gubim nadu. Nadam se da će je mirisi ruža, ljepota orhideja i boje maćuhica jednoga dana trajno vezati uz cvijeće kao mene.
U našem malom gradu ima još par cvjećarni, ali sve su to obični trgovci cvijećem. Nitko to ne radi iz ljubavi i potrebe kao ja. Zato su finacijski mnogo uspješniji - jer kad radite srcem, profit vam klizi kroz prste kao pijesak. Konkurencija, koja me zaista nervira, jest tip dvije ulice dalje, na odličnoj lokaciji, koji vodi trgovački obrt cvijećem zvučnog imena – «Cvjetni atelje Valentino»! Valentino je, naravno, on. Doduše, u krsnom mu listu piše Stanko, ali vlasnik se predstavlja i ponaša kao njegov poznatiji imenjak. Ne mrzim ljude općenito, ali ovaj bahati primjerak muškog roda istinski me tjera da mrzim i prezirem. On predstavlja sve ono, što ne volim kod muškarca – preglasan je, nametljiv i slatkorječiv. Ne smeta mi, što je u cvjećarstvu uspješniji od mene, već što je u njemu očito zbog novca, a ne ljubavi za cvijećem. Imala sam jednom prilike rukovati se s njim i naravno, ruke su mu premeke i glatke za nekoga, tko bi uživao kopati, saditi ili plijeviti; on očito ne plete vijence, već to drugi rade za njega; prsti mu nisu izbodeni trnjem kao moji. Ima veze, pa općina i državne institucije za sve blagdane i svečanosti cvjetne aranžmane naručuju samo od njega, iako je skuplji od nas. Neka im, neka plate! Njegovi buketi nisu profinjeni kao moji, njegove ruže prostački su drečave, a boje složene bez imalo estetike ili poezije. Barem ga ja tako vidim i doživljavam, kroz njegovu nametljivu vanjštinu.
Osim cvijeća i Leonarde, malo mi ostaje vremena po danu. Zato je noć moje vrijeme. Trebam samo malo sna, pa noću uglavnom surfam po netu i održavam virtualna prijateljstva. Jedno mi je posebno drago – tajanstveni muškarac iz udaljenog grada uz veliku rijeku često mi piše duge, romantične mailove, šalje Nerudinu poeziju i općenito udvara na daljinu. Uvijek je savršeni gentleman – bira riječi, nikad nije vulgaran, a opet – mailovi mu titraju prigušenom erotikom.
Odnedavno sam se ohrabrila i često ga pozivam da svrati u naš gradić, dok poslom putuje u glavni grad. Usput mu je, treba samo sići s vlaka. Obećala sam mu svečani doček na stanici, ružu u ruci i osmijeh na licu. Nudim mu kino bez obaveza, kolače i srce na dlanu. Pa ipak, on me uporno odbija, često uz zabavne izgovore, koji još više rasplamsavaju čežnju i želju da ga upoznam. Na kraju njegova ispovijed, kako je impotentan i zato odbija susret, do kraja raspiruje moju žudnju i potrebu da ga zagrlim.
Muškarce sam uvijek doživljavala kao jednostavna stvorenja s jasno izraženim i lako zadovoljivim potrebama – hrana, seks i sigurnost, nešto je što svojom jednostavnošću plijeni i nama ženama daje osjećaj kontrole. Muškarca je tako jednostavno i lako zadovoljiti! Na primjer, moj konkurent Valentino, Stanko točnije, tipičan je primjerak sa svojih sto kila žive vage i dvostrukim podvaljkom. Ne znam još kako moj vitez izgleda, ali meni izgled nije važan – volim njegove misli, njegove stihove i osjećajnu dušu. Sasvim slučajno i uz puno sreće, pronašla sam svojeg netipičnog, romantičnog muškarca. On ne zna moje pravo ime i profesiju, baš kao ni ja njegovo. Mislim da vjeruje da radim u knjižnici, ili nešto s knjigama, jer sam načitana i najviše raspravljamo o književnosti. Nadam se, da mu moje žuljevite ruke neće biti problem.
Konačno smo moj romantični neznanac i ja dogovorili susret. Leonarda se prva dosjetila.
- Mama, pusti da ja odem na spoj umjesto tebe! Imat ću prilike osmotriti ga izbliza, a ti se nećeš razočarati ili šokirati, ako je slučajno kakav invalid ili prevarant! Osim toga, provjerit ću na licu mjesta pada li na mlade cure, kao njegovi vršnjaci.
- Dogovoreno! Ionako bih umirala od straha i ne bih se znala ponašati! A tvoja generacija zna bolje s muškarcima.
Sjedim u kafiću i kroz staklo promatram terasu pod tendom. Par stolova dalje, Leonarda sjedi za stolom nasuprot šarmantnom, mršavom muškarcu, s prvim sjedinama na sljepoočnicama. Opušteno razgovaraju i smiju se, a ja iz sigurnosti zatamnjenog izloga kafića promatram i procjenjujem. Izgleda profinjeno, ali drugačije nego sam ga zamišljala. Doduše, nikad mu u glavi nisam dodijelila fizički oblik, lice, ruke ili stas. U mojoj je mašti on tek prozračan lik bez udova, nejasna ali bliska figura koju bih na prvom susretu zagrlila bez lažnih obzira i stisnula čvrsto. Ipak se već poznajemo u dušu. Leonarda se oprašta, rukuje i ovlaš ga ljubi u obraz, dok stranac, moj romantični heroj uljudno, ali suzdržano pozdravlja i odlazi.
Razočarana sam i jedva čekam noć da mu pišem o 'našem' prvom susretu. Zanima me, što će reći? Kakvi su mu dojmovi o mladoj ženi, koja se predstavila pod mojim imenom. Hoće li reći da mu je Leonarda sličila na strankinju, ili će oduševljeno brbljati o njezinim, to jest 'mojim' nogama i grudima? Ili ću ja priznati prijevaru i test, koji mi se sad čini kao nedolična, podla prijevara nekoga, tko to ne zaslužuje? Moj email sigurno mu je došao kao šok.
- Čuj, moram ti priznati - prevarila sam te jučer! To nisam bila ja. Ja sam starija, s više bora i mogla bih biti majka djevojci koju si upoznao pod mojim imenom. Ustvari, ja njoj i jesam majka! Žao mi je što nisam imala hrabrosti pokazati se pred tobom. Koliko god porazna, dugoročno je istina ipak najbolja.
Njegov odgovor došao je skoro trenutno.
- Najdraža, istina je uvijek relativna kategorija. Nema ništa istinitije od naših pisama, stihova, naše zajedničke noćne poezije. Ali me je tvoja hrabrost i priznanje natjeralo da se posramim. Moram ti priznati, došao sam na istu ideju, baš kao i ti. Samo sam ja na sudar poslao svog najboljeg prijatelja Davora. Ali, sad više ne mogu nastaviti lagati. Ne živim daleko, dapače! Skoro smo susjedi i već si me vidjela. Možda si mislila i da me poznaješ. Nisam baš manekenskog izgleda kao moj prijatelj. Ustvari, neki me smatraju debelim. Ja sam tvoja konkurencija, Valentino!
30.04.2006.
Post je objavljen 27.08.2010. u 12:14 sati.