Posvećeno nekim svojim kolegama
pjesnicima iz studentskih nam godina u Zadru
toliko smo puta posrnuli pali
na putu do cvijeta Il' do ljute drače
dok smo Bogu dragom puste dane krali
i dok su nam ćaće zvali u orače
digli bi se s mukom i krenuli opet
posrćući žedni u zemlju ćupova
i marili nismo da l' će biti propet
bilo koji od nas poput zlog lopova
na križ crnih grijeha jer bjesmo nedužni
jer smo srcem htjeli pobratimstvo dúge
ispod svoda siva gdje nas vjetri južni
već odavno nose u prisutnost tuge
i gdje ćemo jednom sasvim tiho pasti
no iz našeg praha pjesma će izrasti
Post je objavljen 27.08.2010. u 00:32 sati.