neočekivano,
posebno za mene
jer sam mislila da nikada neću proživljavati to,
donijeli smo odluku o vjenčanju.
vrlo brzo.
bila je ona možda i ubrzana
nekim događanjima u nedavnoj prošlosti,
no prije svega izazvana našom željom
da napokon budemo zajedno gdje god to bilo.
odlučili smo se za Hrvatsku
jer tu započinjemo zajednički posao
pa tako i zajedničku budućnost.
osim toga, i nismo kratko zajedno,
prošlo je više od 2,5 godine
i dobrih i loših faza života koje smo zajedno prošli,
podijelili i sreću i tugu,
dodatno se time povezali.
uglavnom,
nakon odluke
vrlo brzo skupili smo potrebnu dokumentaciju i dogovorili datum
te je dan D bio prije nekih desetak dana, točnije 4.9.
manje od 4 tjedna preostalo nam je dogovoriti
sve ono što neki mladenci
(smiješno mi je to i napisati jer nismo niti jedno niti drugo baš pupoljci, hehe)
dogovaraju i godinu dana unaprijed.
ne moram vam pričati o kakvom se inače tempu života kod mene radi
a sad u sve to ubacite još i prireme za vjenčanje.
da bismo malo zakomplicirali život i sebi i svojim najbližima,
ceremoniju vjenčanja nismo odlučili obaviti niti u jednom od naša dva rodna grada
već Puli, gradu koji nas je poslom vezao.
zašto baš tamo?
puno je razloga,
no između ostaloga zato što ja nikada nisam bila u filmu velikih svatova
(što je u mom kraju običaj)
i ako bismo takve pravili
broj osoba koje bismo morali pozvati
(od rodbine koja bi se a i sad se dio uvrijedio, do prijatelja kojima sam ja bila u svatovima)
popeo bi se na otprilike 200 do 300.
za mene tuuu mač :)
kad bi vjenčanje bilo u njegovom gradu
priča bi bila slična no uz organizaciju smještaja svih mojih.
ovako smo dogovorili malo vjenčanje
u krugu najuže obitelji i kumova,
ni dvadesetak ljudi.
meni taman.
i nakon što smo odredili tko će nam biti kumovi
i isti prihvatili kumstva,
krenuli smo slagati kockicu po kockicu mozaika.
točnije ja jer moj dragi niti ne stigne
niti misli da bi uopće trebao razglabati
o vinu, glazbi, cvijeću, restoranima i ostalim detaljima ceremonije
i iste dogovarati.
dakle draga, zasuči rukave i primi se posla :)
i mogu vam reći, nije jednostavno,
posebno kad nemate previše vremena.
i zaključak je
da pravili male ili velike svatove
posao je jednak.
i priznajem da sam u svim svatovima u koje sam išla
bila gošća, nikada aktivna sudionica
u smislu pripreme oko mladenke, jela, pića, ružmarina, lažne mlade,
i svega ostaloga što je prema nekim pravilima dio svadbene ceremonije.
no baš zbog toga
očekivala sam da ipak 'mlada' ne preuzima sav teret na sebe
nego ipak oko sebe ima i kumu i najbližu obitelj
koja će joj u svemu tome pomoći, priskočiti,
dati joj do znanja da u svemu tome nije sama.
pa tako sam i ja ispočetka
ne očekujući iz već nekima poznatih razloga preveliku pomoć od svoje obitelji,
počela svoja razmišljanja dijeliti sa svojom kumom
u nadi da će barem u jednom trenutku pitati: trebam li ti što pomoći?
ili uskočiti sa kojim prijedlogom ili savjetom.
osim toga,
ona ima jedan brak iza sebe što znači i jedno vjenčanje,
pa je sigurno u tom smislu pametnija za jedno iskustvo u odnosu na mene.
i nakon nekoliko pokušaja da je pitam za savjet i njezina prigovaranja da sam naporna,
te samo jednog odlaska sa mnom u cvjećarnicu kako bih dogovorila vjenčani buketić,
shvatila sam da joj je sve to preveliki napor
i povukla sam se.
ne želim nikoga maltretirati nečim
što taj isti ne doživljava barem dijelom kao i ja.
možda ja krivo gledam na kumstvo.
možda ja previše očekujem od drugih ljudi, posebno meni bliskih.
možda sam ja stvarno čudna?
ne znam.
no kao i uvijek u životu,
u trenucima kad mislite da nemate baš nikoga tko vam može pružiti ruku
i barem malo vas podržati ako ste slabi na nogama,
pojavi se uvijek nekoliko onih od kojih najmanje očekujete pomoć
a dobijete je bezrezervno i velikodušno :)
pomogao mi je dragi prijatelj iz Rijeke kojega nisam čula tri godine
i koji je odlučio uskočiti svime onime što ne mogu iz mog grada riješiti
(hvala Branko dragi prijatelju),
posebno preporukom vlastite prijateljice iz Pule
koju sam upoznala do vjenčanja samo telefonski
a koja se ponudila pomoći u izboru svega onoga što ja iz Osijeka u Puli ne mogu,
čisto zbog udaljenosti ili neiskustva življenja u tom gradu.
ugodno me iznenadila poznanica/prijateljica koja mi je preporučila
i odvela me vlastitoj krojačici
kako bi mi ova brzinom svjetlosti sašila vjenčanu haljinu
a koja nije klasična vjenčanica (hvala Lado)
pomogla mi je prijateljica s kojom sam radila nekoliko godina u bivšoj Firmi
ponudivši mi broj šminkerice kako bih dogovorila tko će me u Puli našminkati
(hvala Marijana)
pomogla mi je moja svemirska mama uhom za slušanje
kad sam morala probleme koje proživljavam s nekim podijeliti
(hvala Mamika).
pomogle su mi dvije drage mlade prijateljice oko izbora modela vjenčanice
(hvala Sonja, hvala Dajana)
pomogla mi je moja kolegica iz iste Firme ali iz Pule
koja je također prošla 'školovanje' u Briselu odmah nakon mene,
te smo se zbog sličnih stavova i postupaka zbližile,
krojačicom u Puli koja je mom dragome skratila novo odijelo,
rasadnikom u kojemu smo izabrali raslinje pred ulaznim vratima,
podrškom kad sam bila na izmaku snaga
svojim optimizmom i veseljem zbog naše sreće
(hvala ti Lahorka).
da skratim,
vječanica je sašivena,
mladoženja je trebao sam izabrati odijelo jer smo bili razdvojeni kilometrima,
dobio je samo uzorak materijala haljine i trebao se snaći.
i snašao se (što naravno nisam niti sumnjala) :)
prstenje izrađeno
iako uz komplikacije tipa
'znate, na ovom prstenju ne možemo gravirati ništa'
wtf?!?!
naravno da su uspjeli :)
catering je dogovoren
tamburaši isto (pa ipak ja dolazim iz Slavonije),
večera za nas petnaestak poslije vjenčanja
u jednom slatkom restoranu sa vrlo ukusnom hranom,
smještaj u hotelu za sve goste
(dobro, ispočetka, rezervirala sam tri hotela dok se nisam odlučila) :)
ručak sutradan za sve,
instrumentalna glazba dva mlada gitarista uz ručak isto,
frizerka isto,
sminkerica isto,
fotograf još ne, a dan smo prije svatova.
trebalo je dogovoriti prijevoz.
ipak se ide iz dva grada u treći.
treba smanjiti troškove na minimum.
iz moga grada ide dio obitelji.
iz Zg drugi dio.
i kad sam pomislila da bi mi tu mogli barem malo pomoći oni sami,
mislim uzvanici,
i nekako se organizirati...
jedni nisu željeli u autu sa drugima,
jedni nisu znali kojim će autom doći,
jedni još nisu bili sigurni dolaze li ili ne,...
kum je tjedan dana prije vjenčanja imao tešku prometnu i totalku na autu
te je čekao naručeni novi automobil ali u Puli,
kuma je odlučila da bi išla busom umjesto mojim autom,...
i onda uz sve to slijedi i pitanje:
'zar ti želiš da ja u tvojim svatovima budem nervozna?'
'ne mama, zar ti želiš da ja u SVOJIM svatovima budem nervozna?!?'
fotografkinja se sjetila da bi bilo zgodno da slike koje otfotka na vjenčanju
odnese u Barcelonu pa tamo napravi album
i vrati mi album negdje sredinom 10. mjeseca,...
majstori u prostoru gdje treba biti catering prije vjenčanja
još uvijek nisu gotovi sa završnim radovima,...
pred ulaznim vratima treba ozeleniti nekakve postojeće lončanice
a ja sa ženom koja se ponudila pomoći
razgovaram dva dana i ona mi ne govori da je cvjećarica?!?!
(kao da smo pričali o izboru glazbe pa to nije njezina uža specijalnost)
ja molim moju kumu da mi organizira jednu masažu
koji dan prije vjenčanja da se opustim.
nula bodova.
molim je da mi snimi par cd-ova nekakvih ljubavnih pjesama
koje bi se mogle vrtiti u pozadini
u slučaju da zašteka koja od glazbenih ekipa.
nula bodova.
zamolim da mi njezina mama napravi slane štapiće,
ja ću joj donijeti sve što je potrebno od sastojaka,
oni su fini slani, poslije njih se dobro pije.
'da, dobro'
nula bodova.
molim je da mi pomogne oko izbora torbe koja bi mi išla uz cipele i haljinu.
'pa što će ti torba, ja ću ti nositi stvari?'
'da, ali u čemu, u pvc vrećici?!?!'
nula bodova.
sama odlazim u grad kupiti torbu.
no nije samo ona bila ta koja se pokazala 'od pomoći' :)
nitko, ali baš nitko osim kuma nije pitao treba li u bilo čemu pomoći,
nešto napraviti što mi ne stignemo.
nitko nije pitao
'možeš li sve sama?'
probe haljine prošle ok.
poneka od proba bila je stresna
no na kraju bila sam zadovoljna napravljenim u roku od tri dana.
dva dana pred vjenčanje kad mi je količina obaveza kulminirala
kuma se sa prijateljicom sjetila da eto ima slobodno popodne
mislim, ima slobodno cijelo ljeto,
i baš bi mogle kod mene doći na kavu
i pogledati kako mi stoji vjenčanica.
'drage, ako vas do sad nije zanimala, ne treba ni sad,
vidjet ćete na vjenčanju ili poslije,
ja sad nemam vremena niti živaca primati goste i cuclati kavu satima,
ne znam kako se zovem.'
e da, skoro zaboravih, uz sve to viroza, kašalj, prehlada.
a ja nemam kad preležati to.
pa evo i danas još kašljem.
smijali smo se kako ću kad budem trebala reći 'uzimam'
prvo malo prokašljati pa onda odgovoriti na postavljeno pitanje, hehe
no nije se na svu sreću isto dogodilo.
ali zato sam popila to jutro cijelu bočicu sirupa za kašalj :))
e da, onda kad sam saznala da razgovaram sa cjećaricom,
zamolim je da mi organizira cvijeće na prijamu i večeri.
i krenu 'fantazuke' :)
'vrlo jednostavno,
gotovo ništa posebno, minimalizam, može?'
'ali znate, zrcala bi na vašim stolovima bila idealna,
a tek stalci sa ružama u vodi, i td, itd,...'
'ne, ne, ne'
i tako :)
bilo je zanimljivo, vjerujte.
do posljednjeg daha :)
novog fotografa dogovorili smo dragi i ja večer prije vjenčanja
svatko u svom automobilu jureći 180 km/h na putu do Pule oko 22h.
još isto jutro pred vjenčanje slagali smo namještaj u lokalu
i sadili zelenjavu pred ulazom.
oko podneva nam dolazi kum u hotelsku sobu i pita me gdje je prstenje.
vadim ga iz kofera i pružam, neka bude kod njega (jedna briga manje).
sat vremena prije polaska
dok se spremamo u hotelskoj sobi
kum kuca na vrata i pita me jesam li dala mladoženji da proba prsten.
ne, naravno da nisam.
'znaš, ja jesam krupan ali on je jači, a na moj prst ne stane'
'daj, nemoj mi to govoriti, što ću ako ne bude pasalo?!?'
'probajte prsten'
dajem mu prsten i oblijeva me hladan znoj.
na svu sreću nisam još u haljini.
što ako ne bude odgovarala veličina?
hoće li ga staviti na mali prst?
strašno, kako nisam provjerila taj detaljčić?
ljuta sam na sebe.
on isprobava prsten i savršeno mu stoji.
osmijeh na mom licu a i na njegovome :)
i kumovom isto :)
ipak je to njegov poklon nama,
lijepi poklon :)
od ostalih osim moje nove 'rođakinje'
(hvala Ivana, oduvijek sam sebi željela kupiti isto)
poklone nismo dobili.
neki su rekli da će ih dati kasnije.
neki su prešutjeli, kao da to i nije običaj dati poklon mladencima.
nemojte me krivo shvatiti,
mi smo pokrili sve troškove vjenčanja,
od prijevoza, goriva, putarina, smještaja, ića i pića,
dakle nije stvar u novcu.
stvar je u poklonu čija vrijednost ne mora biti materijalna
već simbolična,
poklon nekoga meni dragoga nama dvoma,
koji ćemo imati do kraja svog zajedničkog života
i svaki put kad ga budemo vidjeli ili koristili
podsjetiti će nas na osobu koja nam ga je darovala
i na dan našeg vjenčanja.
ja tako gledam na poklone.
bez obzira radilo se o rođendanu, vjenčanju ili nekoj drugoj prigodi.
ali ok, vjerovatno misle da nam ništa ne treba
pa niti uspomena od njih :)
no gledajmo na to pozitivno,
vjerovatno smatraju da je njihov dolazak
najveći poklon koji mogu od srca dati :)
i, kad se sve zbroji i oduzme,
nakon što sam ispočetka udovaljala svima njihove već pomalo bolesne ideje,
kad mi je 'pukao film'
i kad sam im dala do znanja da mogu ili ne moraju,
nitko ih ništa moliti neće,
počelo se sve slagati u pozitivnom smjeru :)
i na kraju je sve bilo baš okej ;)
i više sam nego zadovoljna,
posebno onim što nisam niti planirala,
sama ceremonija vjenčanja u Puli bila je baš simpatična,
sa malim detaljčićima
kao što je gudački kvartet pri ulazu u Vijećnicu,
već izrađen izvod iz matice vjenčanih kao poklon posebno zapakiran,
pozdrav gradonačelnika i čestitka što smo se odlučili vjenčati u njegovom gradu
bili su pozitivna promjena
u odnosu na ono što sam do sada vidjela u vlastitom gradu
na istim prigodama :)
kad sam se opustila
i kad me fotograf više nije morao nagovarati da se nasmijem
i uvjeravati me da imam lijep osmijeh
te da mi pogled zrači srećom i da ga ne trebam skrivati,
uživala sam u vlastitom vjenčanju
i svemu onome što sam sama osmislila :)
i bilo je baš dobro :)
i najveći gušt je bio drugo jutro poslije vjenčanja
vidjeti goste koji su zadovoljni sjedili na terasi hotela
i u neobaveznim razgovorima provodili sate prije ručka :)
i gledati ih kako za vrijeme ručka pregledaju fotografije netom pristigle
te ne mogu dočekati kad će dobiti kopije istih :)
vidjeti ih kako im je lijepo i ne ide im se doma
već bi ostali još malo u Puli, s nama.
iskreno,
bilo mi je žao što nekoliko osoba koje jako volim
nisu prisutne u meni tako važnom trenutku.
prvo one koje su sa mnom podijelile iste takve sretne trenutke,
onda one koje takvi trenuci tek čekaju dogoditi se
a baš zbog toga su bile sa mnom u mislima kao da je to njihovo vjenčanje
i zvale me, slale mi porukice i čestitale od srca,
te one koje su prošle ta razdoblja u životu prije dosta godina
no pune su životnog iskustva
i gledaju na mene kao na svoje dijete
koje prepuštaju s nadom u sigurne ruke muškarcu koji me voli
na brigu i pažnju.
ipak, ostaje pitanje na koje ne znam odgovor.
je li stvarno istina da smo u svemu sami,
pa bez obzira radilo se o dobrim ili lošim događajima u životu,
i tek rijetki su oni koji će ih s nama iskreno podijeliti?
zašto je to tako?
Post je objavljen 16.09.2010. u 00:00 sati.