17.08.2010. datum koji vjerovatno nikad neću zaboravit'. Znate onaj osjećaj kad vam se čini da vas iznevjeri osoba za koju ste mislili da ste spremni život dat'?
Iskreno. Ne želim nikom da to proživi. No, na kraju sve je dobro ispalo.
Par dana prije dobili smo na korištenje stan od njene tete. Ona je naime otisla na more i bila tako dobra i dala nam kljuc =).
Taj utorak smo se vracali iz grada i zbog banalne stvari mislila je da sam se naljutio. Cijelim putem do stana je samo šutjela. Ni rijeci. Ništa. Normalno, mislio sam da nešto nije uredu. Samo je gestama lica odgovarala kad bi ju pitao što joj je.
Bolila me njezina sutnja. Jako. Vidim da nije sve na mjestu, a ona tvrdi da je. I ja sam šutio, cijelim putem smo hodali kao stranci. Možda me to i najviše boljelo. Kroz što smo sve prošli, a gle nas sad. Ni rijeci. Ni pogled. Nula.
Ušli smo u stan. Morali smo pospremit još par stvari jer se njezina teta uskoro vraća. Sjeo sam u kuhinju za stol misleći kako će i ona vidjeti da želim razgovarati o tome. Da ne želim to ostaviti kako je.
Nažalost. Nije bilo tako. Bila je u kuhinji. Radila hrpu drugih stvari. opet bez riječi. Kao da ju ne zanima. Kao da joj nije stalo. Sjedio sam na toj stolici i gledao u nju. Nisam jednostavno mogao vjerovati. Kako može?? Kako? Mislio sam da smo si sve.
1000 misli je prošlo kroz moju glavu. Suze krenule. A ona. Ni da se okrene. Riješila je to u kuhinji i otišla u boravak. I onda je nešto u meni puklo. Mislio sam da je to to. Kraj. Gotovo. Znao sam da nikad neću nać nekog poput nje. Naša veza je izgledala tako čisto. Tako iskreno. A u tom trenutku. Ona ode. Ne želi jednostavno. Kao da ju nije briga.
Ostavila me u kuhinji sa suzama i odurnim pesimističnim mislima. Strgalo me to. Sjedio sam tamo nekih pola sata-sat. I samo čekao da čujem njene korake da prilaze meni. Samo to. Da čujem da dolazi. Odmah bi doletio njoj u zagrljaj. Samo to sam čekao. No ništa. Odlucio sam otići.
Nisam mogao više. Čak sam i onda mislio da ce doći kad čuje da odlazim. No ništa. Ista odurna, ubojita tišina. Krenuo sam da ću obuti tenisice i izaći iz tog stana. No nisam mogao. Obuo jednu tenisicu i sjeo na pod. Opet me dotukao plač. Nisam mogao izaći kroz ta vrata. Bojao sam se da se onda nikad više neću moći vratiti. Da ju nikad više neću moći vidjeti. Njeno lice. Njen osmijeh. Taj sjaj u očima. Kosu. Sve.
Ne bih to mogao. Sjeo i plakao. Još uvijek sam ju u mislima dočekivao da dode. I dalje ništa. Nisam htio prvi otić do nje, jer nisam kriv. Nimalo. Vidio sam da nema druge. Samo sam htio znat jel joj stalo. Samo to. Cijelo vrijeme. Izgledalo je kao da nije. Boljelo je užasno. Kako sam ustao, tako sam ju ugledao. Došla je. Nije plakala. Dosša je. Samo me zagrlila. I rekla: ne govori ništa. I onako u suzama sam ju privukao sebi. I oprostio sve. Nemam snage da ju napustim, a niti to želim. Vidio sam kasnije da joj je stalo. I da definitivno ona je ta zbog koje vrijedi pretrpit takve trenutke u životu.
`Cause nobody wants to be the last one there.
'Cause everyone wants to feel like someone cares.
Post je objavljen 26.08.2010. u 04:18 sati.