(1987.)
zatvaram oči i vidim daljinu
koja me priziva i bježi od mene
znam da je nikada neću stići
užareni asfalt prži stopala
otvaram srce i osjećam divljinu
ona me razdire i baca na stijene
a njima je teško prići
put do njih prepun je budala
slamam okove i čujem zvuk
koji prodire do podsvijesti
teško je pronaći lutanja
koja ne vode u pakao
spajam okove i otkrivam muk
koji me želi nekuda odvesti
u njemu sva ona šaputanja
zbog kojih sam nekada plakao
lutam kroz duboku noć
kao dno jezera ili očiju
noć stvorena za porok i alkohol
ili provod s lakim ženama
uzimam zrak kao ispomoć
ceste i putevi se smiju
u meni i vakuum i prošlost i bol
adrenalin više ne teče venama
zatvaram oči i vidim sjaj
jezero sna sve je pliće
usne se miču al srce je nijemo
kao i hladne, nevjerne oči
osjećam da dolazi kraj
netko me zove i viče
veži se, polijećemo
smrt je jednom morala doći
Post je objavljen 26.08.2010. u 10:24 sati.