-Sta ti se dogodilo?
-Nista, svadja sa djevojkom, dogadja se.
-Stvarno, a zbog cega?!
-Ma gluposti, stvarno nebitno!
-Ako nije suvise intimno ispricaj mi, stvarno me interesuje.
-Klasicna zenska prica, kad nemaju razloga za svadju, one ga izmisle. Napala me sa pricom kako mi uopste nije stalo do nje i kako je ja u stvari ni ne volim!
-Pa, volis li je?
-Svasta! Naravno da je volim, zar bih uopste i bio sa njom toliko dugo da je ne volim?!
-Ti nisi upucen u nas odnos, nije to veza u kojoj ona mora da nagadja jesmo li zajedno ili ne, nerazdvojni smo skoro tri godine i za to vrijeme nije prosao ni jedan dan da joj nisam prvi pozelio dobro jutro SMS-om, zovem je po nekoliko puta u toku dana, iako jos uvijek ne zivimo zajedno skoro svaku noc prespava kod mene, ne prodje ni jedan dan da joj ne kazem da je volim, nikad nisam zaboravio njen ili rodjendan njoj dragih osoba, ni jedan praznik, niti jedan nama bitan datum, nikad se nisam vratio sa putovanja bez poklona za nju, na svaku zabavu, predstavu, veceru idemo zajedno...
-A zna li ona da je ti volis?
Tada me je stvarno izbacio iz takta i viknuo sam tako da su se prolaznici okrenuli i sa cudjenjem pogledali u nasem pravcu.
-Slusas li ti uopste sta ti ja govorim ili pricam u vjetar!!! Objasnjavam ti sve do tancina a ti mi postavis tako nebulozno pitanje!!! Sta je sa tobom?! Ako me ne slusas, ne tjeraj me da ti pricam!!!
-Smiri se, nema potrebe da podizes ton, slusam te sa velikom pozornoscu i tvoja mi je prica izuzetno zanimljiva ali mislim da si se negdje u svemu tome izgubio i ako te nisam uvrijedio zelio bih da te nesto zamolim.
Samo sam duboko udahnuo, rasirio nemocno ruke i rekao...
-Pa, hajde, da cujem.
-Ja cu sada zatvorit oci a ti mi opisi prvu osobu koja naidje ovim setalistem. Ok?
-Ok.
-Evo, nailazi muskarac, cetrdesetih godina, visok oko 190 cm, oko 110, 120 kg, crne kose!
-To je tvoj opis? Sta ja mogu da zakljucim o tom covjeku iz tvog opisa? Nista osim da zamislim dimenzije! Da ti nisam napomenuo da mi opises ljudsko bice, ne bih bio siguran ni da je to u pitanju!
-Ne znam sta hoces? Kako drugacije da ti opicem covjeka?
-Opisi mi licnost koja nailazi, daj mi tvoj licni pecat, da zamislim osobu, da uspijem da shvatim ko je to, sta voli, da vidim da li bih pozelio da porazgovaram sa njim, probaj da zamislis sta voli da cita, kakvu muziku voli. Takve stvari. Mozda ti je tesko da opisujes muskarca, opisi mi neku zenu ili jos bolje, dijete. Hajde.
Pogledao sam u oba pravca i vidio curicu od oko tri godine, koju je majka vodila za ruku.
-Evo. Djevojcica od tri godine u bijeloj suknjici i plavoj majci sa slikom pande na njoj, ima plavu kosicu sa loknama i preslatka je! Ima...
Dalje nije izdrzao! Prasnuo je u smijeh! Sad sam bio blizu da ga osamarim, ovaj covjek danas zeli da testira koje su moje granice tolerantnosti na njegove provokacije!
-Izvini! Preslatka je?! Taj opis odgovara i stenetu, i torti!
-Sta bi bilo da sam trazio da mi opises more ili vjetar ili zelenu boju?
-Ma daj! Kakve to uopste ima veze sa nasim razgovorom?!?
-Ako ti je bio cilj da me dodatno iznerviras, uspio si!
Tada se uozbiljio.
-Naprotiv. Samo pokusavam da zajedno nadjemo rjesenje. Tebe tvoja djevojka voli, mozda je voljela i prije a mozda voli nekog muskarca po prvi put i sada zna kako ljubav stvarno izgleda.
Cula je i prije rijeci ljubavi i ona ih je izgovarala ali mozda nisu bile ispracene najdubljim i najiskrenijim osjecanjima. Sada, makar iz njenog srca, jesu. Ona cuje tvoje rijeci, vidi tvoje postupke, pozivi, pokloni, izlasci... Sve je isto kao prije, sablon se ponavlja, sablon koji je nekad zadovoljavao sujetu sada stvara strah i pravi haos u dusi koja voli po prvi put. Strah ne nestaje od izgovorenih rijeci i poklona, strah nestaje kad znas da te neko voli. Vidio si i sam koliko je tesko nesto opisati rijecima, i koliko je tim istim rijecima tesko zadovoljiti nekoga koji ocekuje nesto sasvim bezazleno od tebe. Sta mislis koliko je tesko zadovoljiti rijecima nekoga koji ocekuje od tebe nesto tako uzviseno kao sto je ljubav? Ja mislim da je to nemoguce.
-Pa sta onda da radim? Ja ne vidim drugi nacin, mora mi vjerovati.
-Ne mora da vjeruje i ne zeli da vjeruje. Ona zeli da zna.
- Kako?
-Nemoj da pricas, rijecima nista ne postizes, zagrli je i opusti se, pusti da sva ta ljubav koja ti lezi u stomaku bez prepreka se izlije u nju, zazmuri, nasloni celo na njeno i pusti sve misli koje si zelio da izgovoris, da sama procita, neka njena dusa sama osjeti tvoju ljubav i neka se njena osjecanja pomijesaju sa tvojim da bi se popunile praznine koje stvaraju strahove i nesigurnosti. Ne boj se hoce li ona znati to da uradi. Vjeruj mi da hoce. Bice koje voli to zna.
To je priroda savrseno uredila.
Post je objavljen 26.08.2010. u 08:49 sati.