Marketing
Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. kolovoza 2010. godine
Vrijeme osobne molitve
Dok koračamo svijetom, dok zastajkujemo i osluškujemo glasove u sebi i zvukove oko sebe, dok nas preplavljuju različiti dozivi i pozivi, dok nam se nude kojekakva obećanja, dok se prividi umnožavaju, dok se zakukuljene istine krčkaju u loncu proturječnih znanja, dok se oholost urušava u kaos ispraznosti i ponor nevjere, nad nama bdije opominjuća svjetlost, jasni, blagi, razgovijetni i okrjepljujući glas Kraljice mira. Dok se svađamo, glođemo, nadmudrujemo i ponižavamo, dok tvrdoglavo prkosimo istini i životu, oblijepljeni predrasudama i zabludama, zarobljeni koristoljubivošću i kratkotrajnošću, ogrnuti sljepoćom i nemoći, zabljesnuti praskom laži i rasapom ispraznih obećanja, kao čisti planinski vjetar, ovijaju nas, liječe i miluju Gospine riječi, nebeske poruke u kojima je radost jedina konstanta, u kojima dišu jednostavnost i ljepota, koje su očišćene od umovanja i znanja svijeta, koje se svima što boluju od duhovne oholosti čine priprostima, prejednostavnima i gotovo infantilnima. A Gospa zbori neukima i učenima, vjernima i nevjernima, farizejima i saducejima, pismoznancima i svjetoklepcima, uzurpatorima istine i onima koji je traže. Njezine poruke podjednako zahvaćaju širinu i dubinu duše, unose mir i sigurnost u uznemirena srca, dodiruju i one koji ih ne žele čuti, donose zdrave plodove na ranjenom stablu života, evangeliziraju i ozdravljuju duše što tumaraju bespućima svijeta, šire se i preplavljuju pustinju nevjere, škrope rosom punine žedna i isušena korita vjere.
Da bismo izbjegli zbrku i sklonili se od buke svijeta, potreban nam je razgovor s nama samima, dijalog s najdubljim zakutcima žića, susret s utočištem svih naših nada i stremljenja, suočenje sa slikom slike Božje. Potrebna nam je molitva kao ozeblome sunce, kao cvijetu svjetlost, kao gladnome hrana. Potrebna nam je sabranost u izvoru svemoći, snaga koja će nas voditi kroz oluje svakodnevice, koja će nam biti oslonac na vjetrometinama svijeta. Jer čovjek, prepušten vlastitim snagama, sklon je lutanju, kratkotrajnim improvizacijama i pogubnim odlukama koje se hrane strahom i nepovjerenjem, koje u konačnici završavaju očajem i beznađem, upadanjem u zamku sebeljublja, što donosi plodove zavisti, ljubomore, zlobe i osvete. Ranjeni i griješni, ne možemo se othrvati varkama pokraj puta, preosjetljivi i puni manjkavosti, istinu ćemo doživjeti kao bol, tražeći opravdanja u zlom ishodu sudbine, priklanjajući se praznovjerju koje vrvi proturječnim znanjima i zabludama, koje odvlači pozornost od cjeline, koje miješa istinu i laž, privid i stvarnost. Često se čovjek, zatečen pred tajnom stvorenoga, tajnom života i tajnom vjere, okreće laganim rješenjima i pogubnim tumačenjima te u bijegu pred samim sobom nekritički prihvaća sve ono što ga udaljava od svjetionika Božje mudrosti, upadajući u mrežu lažnih proroka, priklanjajući se podvalama zvijeri. I kad svatko počne tumačiti vlastitu istinu, relativno zauzima mjesto apsolutnog, otvaraju se vrata meteža u kojem prebiva zlo i naopakost.
Poučava nas Gospa kako se isprazniti od mudrosti svijeta, kako se osloboditi raskošno upakiranih prljavština, kako se otrijezniti od zabluda i kako odbaciti sve ono što nismo i što nam nije od Stvoritelja darovano. Poziva nas na osobnu molitvu, na susret sa dubinama vlastitog bića, na otvoreni, iskreni i ponizni razgovor s izvorom života, na dijalog koji će otkloniti laži o nama samima, a isto tako prognati laži koje propovjedamo drugima. Osobna molitva, duboka i iskrena, izliječit će nas od prenavljanja, odbaciti lažne slike i uvjerenja koje smo godinama gradili na krhkom temelju kompromisa i privida, na ispraznoj samodopadnosti i jalovom veličanju vlastitih riječi mi djela. Kada u svjetlu istine ugledamo vlastito lice i posramimo se svega onoga što nije od Boga, lakše, slobodnije i odlučnije krenut ćemo putem što ga je zacrtao i nama milosno ostavio Sin Marijin, naš Bog i Otkupitelj. Zna Gospa da nam je itekako potrebno odmaknuti se od zavodljive buke svijeta, ne juriti za prividima, stati i „zaustaviti loptu“, kako je govorio fra Slavko, a zatim se, očišćeni od nepotrebnih tereta, vratiti u svijet. Jer osobnom molitvom, na skrovitom mjestu vlastitog srca, pripremamo se za odlazak na put gdje molimo s mnoštvom koje je već iskusilo blagodat intimne molitve. Postajemo jedno u Jednome, jedinstvo u različitosti i bogatstvo u ljubavi. I radost zajedničke molitve u svoj svojoj punini možemo doživjeti tek onda kad iskusimo otvorenost osobnog razgovora s Bogom. Tek kad osjetimo i spoznamo koliko je molitva jaka, pretpostavit ćemo joj sve druge načine i djelovanja kojima pokušavamo mijenjati svijet.
Post je objavljen 25.08.2010. u 20:27 sati.