Ispričavam se što ne komentiram, ali su mi ujak i ujna tu, tako da mi je vrijeme na računaru krajnje kratko. Sve naduknađujem za dan-dva. Volim vas sve.
Been given 24 hours to tie up loose ends, to make amends. Her eyes said it all, I started to fall and the silence deafened.
In 24 hours they'll be laying flowers on my life, it's over tonight. The sun's setting gold thought I would grow old, it wasn't to be.
Be careful they say don't wish life away, now I've one day. In just 1 hour they'll be laying flowers
on my life, it's over tonight
Agatha.
Stvari su se promjenile. Po prvi put nakon tko zna koliko. Već duže vrijeme su se kretale po inerciji, onako maljem udarene, sve dok ih trenje nije zaustavilo. Sada je bilo vrijeme da im se promjeni smjer. Davno je prošlo vrijeme njihove koristi. Nekada su bili tako moćni da ni sami nisu shvatali koliko. Imali su moć da promjene svijet što su uradili, iako nisu ostavili dovoljno dugo da shvate koliko dugo.
Sada je došao njihov kraj, jer sve što ima početak ima i kraj. Mogli su se nadati da to toga neće doći, bili su Jahači Apokalipse, ali Evangeline im je to jasno dala do znanja.
Sjedili su u sobi za sastanke po posljenji put. Agatha je shvatila da joj neće pretjerano nedostajati. Hah, kakve je to veze imalo kada ionako neće ništa osjećati. Ionako neće postojati. Više nije postojao drugi svijet, više nije postojala druga prilike. Sve su svoje ispucali. Šteta što nisu bili kao mačke sa svojih devet života.
Bili su poslušni, ruku na srce, nisu napravili toliko problema, osim što su ponekad bili tvrdoglavi. No, kraj je tu bio. Činjenica, aksiom, nepromjenjiva. Čudno je to bilo, razmišljati, znati da će umrijeti. Nije mogla tačno odrediti što je više voljela. Umrijeti iznenada ili umrijeti uz upozorenje.
Svi su bili tihi, ostavljeni sa svojim mislim, što možda i nije bila pametna ideja. Ostavljena sa svojim mislima, najmrskija ideja od svih. Nije željela razmišljati o smrti, opirala se tome kao što se opirala prvom odlasku zubaru.
Željela je da ovo bude gotovu, da ode uživati, pretvarati da se to nikada neće desiti. Mogla je reći da bi željela živjeti zauvijek, ali to nije bila istina.
Besmrtnost ju je plašila. Previše slobodnog vremena, pogotovu previše slobodnog vremena sa sobom, a u ovom Podzemlju, nije baš bila pretjerano ubjeđena da joj neće dosaditi. Gledanje proždiranje, mučenje i ostale stvari bi sigurno ubrzo dosadile. Svijet je mnogo zanimljiviji.
Jedina stvar koja te zasigurno može ubiti u Podzemlju je dosada.
I prije nego se mogla još detaljnije predati svojim mislima, Evangeline je ušla u sobu. Očigledno je bilo da je odustala od tehnike zastrašivanja čim je vidjela da su se naučili. Sada joj je to na neki morbidan način nedostajalo.
„Okupili smo se ovdje“, počela je Evangeline, sjedajući u stolicu, „kako bi proslavili ono što ste uradili i nazdravili vašoj smrti. Pardon, obavijestili vas o vašoj neminovnoj smrti.“
Cassie se već ispravila u stolici, spremna da Agathi prenosi štogod je netko govorio. Morala je priznati da je postala dobra u onome što je radila. Dobro, morala je i sebi priznati da je morala uvježbati čitanje sa usana. Eto, jedino zbog čega je prezirala Podzemlje, što joj ipak nije vratilo sluh, koliko god to čudno bilo.
„Iako pretpostavljam da ćeš ti nazdraviti našoj smrti“, primjetio je Dmitri, nezainteresirano gledajući neku tačku iznad Evangelinine glave.
„Između ostalog. Tamam mi je ostalo dobrog šampanjca kojeg mi je Asmodeus poklonio. Uglavnom, da se vratim na stvari. Kao prvo, Bog mi je naredio da vam čestitam na izvrsno obavljenom poslu. Želio je to sam doći i čestitati vam, ali je imao mnogo posla.“ Jedno kolutanje očima pokazivalo je koliko je samo Evangeline vjerovala u njegovu zaposlenost.
Agathi se više sviđalo to što neće upoznati Boga tačno prije njihove smrti. To joj se nekako činilo nepriličnim i još je onda trebala napregnuti svoj mozak da i to shvati. Ovako je bilo bolje, djelovalo je nekako više ljudski. Ona mračna strana, protiv one dobre strane ili kako je to već išlo.
„Još nešto?“, upitala je Cassie.
Smrt je zatresla glavom. u ovakvom bitnom trenutku riječi su je napustile. Iskreno, Agatha nije imala pojma što je željela da joj kaže. Da će sve biti uredu, da ih potapše po leđima, zatim ubije? Bilo je to dobro pitanje, što je željela sada? Brzu smrt? Možda, iako je bila ubjeđena da će to tako lako dobiti. Evangeline nije voljela dužiti stvari.
Možda je na kraju krajeva željela samo da je netko uhvati. Aaron nije bio tu, nije bio tu da joj pruži podršku, ali da li je to imalo ikakve veze. Nije, naravno da nije. Za sve je bilo kasno. Zaklela bi se da je u daljini čula kako sat otkucava. Kako se njihovo vrijeme približava.
Nije joj se ni najmanje sviđalo. Ovo nije bilo uredu. Za smrt ne bi trebali znati, treba biti iznenadna, treba biti nešto što ne očekuju. Ovo... pa ovo ju je previše plašilo.
Da to je bila ta riječ. Strah. Strah od nepoznatnog, strah od nepostojanja. Kako će to biti samo ispariti kao da nikada nije postojala? Uvijek je imala osjećaj da će još uvijek biti prisutna duhom da to iskusi, da vidi koliko je ljudi došlo na njenu sahranu, ali se najvjerovatnije to neće desiti.
Zatresla je glavom. prestani razmišljati o tome, naredila je sebi. Bolje je zamisliti da nikada neće umrijeti. što bi sigurno bilo još lakše da Evangeline nije sve to pokvarila svojim riječima.
„Uglavnom, ono što sam vam htjela reći jeste da ćete umrijeti. Znači ne postoji način da se izvučete.“ , rekla je Evangeline. Na trenutak se učinila toliko bespomoćnom, ali samo tako kratko da se Agatha zapitala da li je dobro vidjela.
„Ono što me najviše brine“, započeo je Aaron, namještajući se u stolici, „je, da li ćeš nas ti poljubiti? Mislim ono, to bi bilo baš čudno.“
Agatha se ugrizla za jezik da se ne nasmije na to. Za nju nije više postojala riječ čudno. Sa tim je bila gotova. Sve je bilo normalno.
No, za razliku od nje Smrt se nasmijala prilično glasno. „Na svu sreću neću. Nemam neke pretjerane želje da testiram vaše sposobnosti ljubljenja, plus nisam sigurna da li bi se Dmitri mogao suzdržati. Ovaj put, smrt će biti drugačija. Jednostavno ćete nestati. Ne mogu vam detaljno opisati.“
Dmitri joj je uputio jedan od onih svojih pogleda. „Dmitri bi se savršeno mogao suzdržati, samo nisam siguran da li bi ti mogla.“
Svi u sobi su se nasmijali, osim Evangeline naravno. Nakon nekoliko trenutaka ipak je odlučila da nastavi kao da se ništa nije desilo. „Kao što sam govorila... također, sam vam htjela reći kada ćete umrijeti. prema svim predviđanjima to bi se trebalo desiti za tačno-„
„Ne!“, glasno je rekla Cassie, ustajući sa stolice. „Ne želim da znam.“
Svi su je upitno pogledali.
„Jednostavno ne želim znati kada ću umrijeti. Prezirem čekanje, stoga želim da to dođe iznenada. Ako vi želite znati kada ćete umrijeti onda uredu, ali onda ja odlazim.“
Evangeline je pogledala u nju. „Da li vi želite znati?“
Agatha je pogledala prema ostaloj dvojici. Jedva primjetno su zatresli glavama. „Ne.“
Cassie.
Cijelo vrijeme je bila ubjeđena da je bila spremna. Spremnost – riječ koja joj se motala po glavi od kako su završili svoj zadatak u Londonu. Još uvijek bi se stresla svaki put kada bi pomislila na to. pomirila se sa tim da je to samo njihov posao, lakše je bilo preći preko svega toga ako je bila hladna, ali jednostavno sjećanja nisu mogla nestati.
Tu je bila u krivu, znala je. Upravo će nestati. Upravo će ona nestati. Možda je pogriješila kada je rekla da ne želi znati kada će umrijeti. sada ne može odbrojavati. Hah, kao da je imala sata da to uopšte radi. Da ga je imala, provela bi svo vrijeme ispred njega, u to je bila sigurna. Brojala bi sekunde, zatim prešla na stotinjke, i sve manje. Sve dok je polako život nestajao.
Ovako je bilo bolje.
Nekako je u gradu uspjela pronaći brdo više od stepenica ispred Evangelinine kuće. Zapravo, bilo je prilično visoko. Lako se popela, iz njoj nepoznatog razloga. Izgleda je pojam smrti bio dobar za tjelovježbu. Trebala je za to saznati ranije, onda bi definitvno umrla mršavija.
Stojala je visko na mrsko, uživajući u pogledu. Trava nije bila mekana kao na zemlji. Čak bi se usudila reći da je pomalo bockala. Jak vjetar je puhao, mrseći joj kosu, ali ništa od toga nije bilo bitno. Posljednji sati.
Sigurno ih je trebala provesti u društvu, tako su Agatha, Aaron i Dmitri odlučili. Nije mogla. Željela je biti sama sa svojim mislilima. Agatha to nije voljela, savršeno je bila svjesna te činjenice, osim u nekim trenucima.
Ostala dvojica. Recimo da jednostavno nije mislila da će je razumjeti.
Dovraga nije razumjela ni samu sebe, što je bilo dostignuće samo po sebi. Rijetko joj se to dešavala. Triput dok je bila živa. Jednom kada je bila mrtva. Šteta što nije bilo još jedan događaj tako da može pokazati cijelu šaku.
Nikada u svom životu nije pomislila da će dvaput umrijeti. ako je o tome razmišljala, a to je samo morao biti jako grozan dan ili post menstrualni sindrom od kojeg je često patila, bilo je samo o tome kako će umrijeti.
Kao stara osoba. Sjećala se svojih želja. Kada proživi sve, ne iznenada kao što joj se desilo. Niti je željela jednostavno nestati.
To ju je ovdje boljelo više od bilo čega više. Nije samo željela nestati u oblaku prašine, kao da nikada nije postojala. Zbog toga je više voljela svoju prvu smrt. Tada je bila ubjeđena da je ostavila barem majku koja je plakala za njom.
Ovdje neće ostaviti niti jedan dio sebe. Čak ni kost, ni dlaku, absolutno ništa. To je bio jedini dio koji joj se nije ni najmanje sviđao.
Zapravo, lagala je. Nije joj se sviđao niti dio sa smrti, ali je pretpostavljala da nema neke šanse da se iz toga izvuče, jer ipak sve što ima svoj početak mora imati i kraj. No to i dalje nije značilo da se ona baš pomirila sa tim. za to će joj sigurno trebati godine, nešto što trenutno nije imala.
U najboljem slučaju imala je cijeli dan, u najgorem jednu minutu.
Potpuno neočekivano, nečije ruke su je obujmile oko struka. Samo jedan pogled joj je bio potreban da shvati da se radilo o Asmodeusu. Njega sigurno sada nije očekivala, no ipak nešto je bilo u njegovom dodiru. Nešto što ju je činilo sigurnom. Naslonila se na njega, ne skidajući pogleda sa grada.
„Koliko imate vremena?“, prekinuo je tišinu nakon nekoliko minuta. Okrenula je glavu prema njemu.
„Ne znam. Nisam joj dozvolila da nam kaže.“
„Ne želiš umrijeti?“, upitao je iznenađeno. Njegov izraz lica je izgledao tako smiješno da se prosto morala nasmijati.
„Tko želi?“
„Znači nisi spremna za to?“, upitao je. Djelovao joj je onako sav zbunjen, nimalo zastrašujući što je bio napredak naspram onoga kako je obično izgledao.
„Nimalo. A zbog čega to tebe zanima?“ Nekako je uvijek mislila da je on svjestan svih implikacija kada su počeli ovu tako reći vezu, uključujući njenu smrt. Nije joj sada bilo potrebno da se on rasplače, iako je to ionako teško mogla zamisliti.
„Onako. Brinem se za tebe“, odgovorio je, uz jedno slijeganje ramenima.
„To je promjena.“
„Stvarno nisi spremna?“
Zatresla je glavom. „Ni najmanje. Jednostavno ne želim umrijeti. čudno je to, s obzirom da već imam iskustva, ali jednostavno... ne mogu objasniti. Nikako mi se ne sviđa. Zbog toga nisam ni željela da znam kada ću umrijeti. ne volim čekanje, više se volim pretvarati kao da se neće desiti.“
„Ako je tako onda: Želiš li postati moja žena?“
Dmitri.
Iznenađujuće je bilo kako jedan bar u Podzemlju mogao biti pun. Za mrtve ljude, očekivao je da baš ne vole piti. Samo jedan pogled je bio dovoljan da zaključi da se možda jako teško riješiti navika. Ono što ga je još više iznenadilo jeste da su se ipak odlučili za ostati tu, iako nije bilo mjesta. Čak ni za šankom.
Tako da su proveli nekih deset minuta stojeći pored vrata, čekajući da netko ustane. Kao da je itko osjećao potrebu da poštuje činjenicu da su oni Jahači Apokalipse. U glavi je mogao čuti glas svoje sestre, 'Da tako si opasan. Jahač Apokalipse koji će umrijeti za nekoliko sati'. Pored toga, uspio je zamisliti i njen smijeh.
Ova cijela smrt ga je zabrinjavala. Razmišljao je. U glavi je čuo glasove ljude koje je nekada poznavao. Zapravo, glasovi su bili pretjerivanje. Najčešće je čuo smijeh.
Ali to je bilo nebitno, jer je upravo sada bio sa Aaronom i Agathom, koji su mogli biti zanimljivo društvo, ako se izuzme činjenica da je samo zbog Agathe morao popraviti svoj rukopis.
Konačno neki se lik udostojio ustati i otići, ostavljajući im stol za kojim je bilo predviđeno da sjedi dvoje. Naravno, oni su jednostavno dovukli još jednu stolicu, no to i dalje nije riješavalo problem da je to bio stol predviđen za dvoje.
Tako da je na kraju Dmitri izigravajući džentlmena, donijeo sebi stolicu, nekako je ugurao u prostor između slobodne strane stola i druge stolice za kojom je sjedila žena u koju se nije usudio pogledati. nakon toga, jedino što mu je preostalo je bilo izbjegavati neugodna dodirivanja Aaronovih koljena.
„Što želite?“, mladi konobar je došao do njihovog stola, sa prilično neugodnim izrazom lica.
„Pivo“, odgovorili su svi i sačekali da im donese. Činilo se da nitko nije znao što tačno da kaže. Ni on koji je obično imao odgovor na sve. Kako je Anastasiya imala običaj reći morao je biti svakom loncu poklopac.
Agatha je ispila pivo u jednom dahu, spustila flašu, izraz gađenja urezan na njenom licu.
„Ukusno?“, polako je upitao, nadajući se da će moći pročitati riječi sa njegovih usana. Tako mu je bilo mrsko pisati, iako se zapravo nije trebao tako osjećati.
Dovraga, možda bi trebao biti sretan jer će konačno nestati, ali ne... našao je jednu zamjerku. Nedostajat će mu njegov konj i njegovo odijelo. Bilo je dugo vremena kada se osjećao kao neki vitez, a to mu je na neki čudan način uvijek povratilo taj osjećaj. Naravno, ako bi zanemario dio u kojem je poubijao pola čovječanstva, jer to je bila stvarno, samo mala sitnica.
„Iznimno, ne znam kako ću preživjeti bez tog okusa“, odgovorila je uz jedno kolutanje očima.
„Znači o čemu ćemo pričati?“, Aaron je upitao. Sigurno je to bila njegova ideja ispunjavanja zraka pričom. Samo nije mogao pouzdano ocijeniti da li je u tome uspio ili ne.
Agatha je slegla ramenima. „Smrti?“
Dmitri se zavalio na stolicu, slučajno udarivši ženu po glavi. Istog trenutka se izvinio i pomjerio za milimetar. „Naravno da nećemo. Hajdemo biti malo maštoviti. Znači koji su vam najdraži trenuci u svomu ovome? Samo, molim vas, bez srceparajućih trenutaka. Trebamo se nasmijati.“
Aaron je otpio gutalj piva prije nego je razvezao svoj jezik. „Ne znam da li ste to vidjeli, ali sam jednom prilikom sišao u podrum Evangelinine kuće i naletio na dva demona kako se jebu.“
Dmitri se zagrcnuo na pivo. „Jesi siguran?“ odgovor na to pitanje nije bio potreban.
Agatha je odmahnula rukom uz riječi „Imaj malo vjere u Aarona, ali ono što me više zanima jeste kako je to izgledalo. Nekako demoni i seks mi nikako ne idu u glavi.“
„Pa recimo da uglavnom sigurno nikada se ne bi moglo svrstati u top deset najboljih pornića, ako ti šta znači.“
„Jako puno“, Agatha je odgovorila uz smješak.
„Kada smo već kod toga, šta mislite da li je Evangeline to ikada radila? Mislim ono nakon smrti“, Dmitri je upitao. Nije mogao tačno odrediti odakle mu je došla ta ideja, ali uvijek je mogao okriviti glasove u glavi ako bude trebalo pobjeći od bijesne Smrti.
Agatha i Aaron su se pogledali, pokušavajući odlučiti koja je bila mogućnost za to. U međuvremenu, Dmitri je iskoristio vrijeme da se sjeti svih mogućih likova s kojim bi to Evangeline mogla uraditi.
„Pa djeluje mi nekako moguće, samo ne znam s kim. Asmodeusom?“, Aaron je na kraju rekao.
Agatha je zatresla glavom. „Lično, mislim sa Bogom.“
Dmitri se ponovo zagrcnuo na pivo. „Misliš? Nekako mi to djeluje pretjerivanje. Što se tiče Asmodeusa, moguće. Ovo pitanje izgleda da definitivno zahtjeva dublje razmišljanje“
„Što fali da je to uradila sa Bogom? Znam da je čudno s obzirom na ono što su nas učili, ali isto tako nitko nam nije rekao da ćemo postati Jahači, stoga ne vidim u čemu je problem.“
„Najvjerovatnije u tome što nikako ne mogu da zamislim Boga“, odgovorio je Dmitri.
„Ali gledaj ovo“, Aaron je počeo, „niti ja ne mogu da zamislim Evangeline kako to radi ionako, ali mislim da nam je Bog najsigurnija opklada.“
„I nekako ne vjerujem da bi baš volio da tako pričamo o njemu“, rekla je Agatha.
Dmitri je slegao ramenima. „S ovim svime što je dosada uradio, definitvno mi se ne čini kao pretjerano osjetljiva osoba. Niti brižna. Mislim tko bi to uradio samo zbog što se broj vjernika smanjuje ili zaboga, ljudi griješe. Ubio je pola Zemlje. Pametan plan da smanji populaciju, to mu moram priznati, ali ne baš nešto Božije što sam očekivao. Koliko znam trebao bi biti... bolji, u nedostatku boljih riječi.“
„Istina“, počela je Agatha, prije nego je iznenađeno pogledala prema ulazu. I Dmitri i Aaron su se okrenuli da vide što se to desilo, napola očekujući da će se Bog pojaviti. Umjesto toga na ulaznim vratima stojala je Cassie, izgledajući potpuno ošamućeno.
Aaron je bojažljivo podigao ruku i mahnuo kao da joj to može učiniti neku štetu. Odsutno ih je pogledala, pa joj je onda trebalo nekoliko trenutaka da im uopšte da priđe. Kada je to napokon učinila, sagela se i šapnula mu na uho „Možemo li izaći napolje, imam nekih bitnih vijesti?“ Jedan iznenađen pogled od njega ju je natjerao da doda: „Svi.“
Klimnuo je glavom, izvadivši novac da plati. Rukom je pokazao ostalo dvoje da ga slijede.
Cassie se nije zaustavila pored klupe, niti pored sljedećih pet mjesta koja su bila savršeno iskoristljiva za to što im je imala reći. Umjesto toga samo je nastavila hodati, u potpunosti ignorirajući njihove upitne poglede. Dmitri se nekoliko puta zapitao da li je uopšte imala pojma gdje je išla. Djelovala je tako zamišljeno, povučena u neki svoj svijet.
Prohodali još najmanje deset metara prije nego su došli ispred neke vrste parka, iako je Dmitri bio siguran da ovo ne bi bio park po ljudskoj definiciji. Više nekoj demonskoj. Drveće koje je tu raslo djelovalo je krajnje zakržljalo, a grmovi su više djelovali kao da će izdahnuti nego procvjetati u neki prekrasan cvijet.
Našli su jednu klupu i Cassie je sjela na nju. agatha joj se uskoro pridružila, dok su Aaron i on ostali stojati. Nije znao tačno zbog čega se to desilo, valjda da je lakše gleda u oči.
„Što se desilo?“, upitala je Agatha, uhvativši je za ruku.
Brineta je nekoliko puta otvorila usta i zatvorila, prije nego je skupila dovoljno snage (ili možda hrabrosti?) i rekla: „Asmodeus me je zaprosio.“
Tako jednostavna rečenica sa čak samo četiri riječi je proizvela veći šok nego što je to mogao uraditi cijeli esej. Dmitri je tek sada shvatio kako je bilo glupo stojati. Osjetio je kako mu noge klecaju, dok se njegov mozak trudio da svari tu informaciju.
Recimo da to nikada nije očekivao. Ruku na srce, nikada se nije pomirio sa tom 'vezom' između Cassie i Asmodeusa, ali je uvijek na to gledao kao šalu. Ipak vrhovni demon i Jahač Apokalipse čije je vrijeme prošlo nisu mu djelovali nimalo kompatabilni. Dovraga, nije ih mogao zamisliti u bilo kakvog situaciji od držanja za ruke do bilo čega većeg.
„Kako se to desilo?“ Činilo se da je Agatha bila prva koja je povratila
Cassie je bespomoćno slegla ramenima. „Iskreno nemam pojma. U jednom trenutku smo normalno pričali, a u sljedećem me je zaprosio. Stvarno ne znam šta mu je bilo. Što ne bi bio toliko problem da znam šta reći.“
„Stani malo, hoćeš mi reći da mu nisi jednostavno rekla da se ne planiraš udati za njega ili kako to već ide u ovom Podzemlju?“, upitao je Dmitri.
„Samo sam mu rekla da ću razmisliti, što odjednom ne znam raditi“, odogovrila je Cassie.
Ovo je već bilo puno više od onoga da jednostavno nije očekivao. Zapravo, nije mogao vjerovati da bi ona o toj ideji uopšte razmišljala. Sada je shvatao zbog čega je to bio toliki problem, zbog čega je željela pričati sa njima.
Odjednom je osjetio čudnu bol u stomaku, nešto što nije osjetio posljednjih mjeseci koliko je već bio mrtav. Iznenađeno je pogledao oko sebe, tek toliko da provjeri da li je to samo bilo do njega i previše piva ili su svi tako reagovali.
Međutim nije imao vremena. u tom trenutku shvatio je što je to bilo.
Kraj.
Cassie.
Cassie je ostala zbunjeno gledati u prostor gdje su nekada njeni prijatelji bili. Znala je da je tada bilo gotovo, no međutim što se desilo sa njom. Zbog čega je ona još uvijek stojala tu kao da ih Smrt upravo nije pomela?
Pogledala je u svoje ruke – savršeno čitave. Sada joj ništa nije bilo jasno.
Vidjela ih je još uvijek na istom mjestu kako stoje, Dmitrijev preneražen izraz lica, Agatha kako pokušava shvatiti što joj je upravo govorila, a Aaron kao da riješava kompliciran matematički izraz. Definitvno je bilo bolje tako umrijeti –iznenadno. I brzo.
Tamam kada je krenula prema Evangelininom domu da je pita što se dešava i da li je ljudska (demonska) greška bila moguća, Smrt se stvorila ispred nje. Sjela je na klupu do nje.
„Vidim da si se odlučila“, rekla je uz osmijeh. „Znaš da nisam očekivala da Asmodeus ono uradi. Nikada ranije nije. Mora da si mu prirasla srcu ako je to moguće.“
Cassie je zatresla glavom. sada je osjećala kao Dmitri kada im je saopštila vijest po prvi put. „Ali ja nisam odlučila. Ja nemam blage što da uradim.“
Evangeline se nagela prema njoj kao da joj govori veliku tajnu. „Ali ti se odlučila, duboko u svom srcu.“
Klimnula je glavom. i dalje to nije činilo stvari nimalo jasnijim. Smrt je otišla, ostavljajući nju da blijedo gleda u park oko sebe.
Tada je shvatila, gledajući čudne oblike oko sebe, da odluka koju je nesvjesno donijela možda na kraju nije bila bazirana na njenoj ljubavi prema Asmoduesu.
Bila je bazirana prema strahu.
Ipak je Podzemlje bio prljav ring za igru.
Ipak je još jedan post do kraja. Nisam mogla sve strpati u ovaj. Zadnjim dijelom posta nisam pretjerano zadovoljna, ali ne mogu više kucati taj jedan te isti dio. Nadam se da ćete mi oprostiti.