Što ja to nastojim? Gledam, osjećam, mislim … No, nekako sam uvijek tražio razloge i veze između događaja. Sve je bilo podložno iznalaženju razloga postojanja.
U školi me učili kako što treba biti i što je što. Sva znanja bila su određena. Ipak, u prirodnim znanostima se tražilo razumijevanje i zato sam ih više volio. Bio sam naprosto zaljubljen u atomsku fiziku tj. bolje rečeno u teoriju postojanja materije.
Bilo je čestih slučajeva u kojima se i u prirodnim znanostima zatvaralo oči. Profa bi kazao kako je nešto aksiom. To nikako nisam mogao prihvatiti. Nešto što je tako i gotovo. Ostadoh nepomiren sa time i do dana današnjega. Uvijek nastojim gledati dalje, pa i suočavati se sa svojim pogreškama i na njima učiti.
Radovalo me uvijek kada bi se nalazili novi putevi, a prethodna znanja proglašavana krivima ili ograničenima. Nije to bila moja pobuna protiv onih koji su živote posvetili tim znanjima, već cjelom sustavu prihvaćamja autoriteta i pri tome nastojanju odvraćanja mladih da traže svoje puteve. Te pobune u meni znale su rezultirati i mojim neuspjesima kod profesora.
Uglavnom se nisam borio za ocjene, nego za spoznaje i viđenja.
U periodu puberteta sam osjetio jak otpor ispitivanju. Dolaziš na ispit i profa te pita, da te ocjeni. Razumio bi da sjednemo i razgovaramo o zanimljivim stvarima i da kritički krenemo put viđenja istine, ali sve da bude podređeno mom dokazivanju da znam, ne. Čemu?
Kasnije sam shvatio da to sustav traži. Sustav, međutim, je pun prosječnosti, a ona uobičajeno nije na putu traženja istine.
Odustao sam od sustava na studijima i krenuo svojim putem. To mi je priskrbjelo materijalne probleme. Zaposlio sam se nekako i radio da mi obitelj opstane. Cijelo vrijeme sam nosio u sebi onu iskru što put je tražila, da se skrasi u Istini.
Često su mi se kolege i pretpostavljeni čudili kako mogu tako mirno raditi dosadne poslove. Da mi pretpostavljeni kaže da premećem cugle sa jedne na drugu hrpu i nazad, ja bi to mirno, i naizgled sa voljom, radio. Znao sam daleko hodati, tek da budem sam sa tijelom što traži sebe. Nisu začiđeni vidjeli što je to što me čini takovim. Nisam nikada to niti objašnjavao. Znao sam da me ne bi razumijeli. Prijatelji su mi znali reči da nisam normalan. Pa i nisam. To je istina. Nisam normalan; to sam ja.
Takav pristup mi je ostavio otvorene 'oči'.
Nisam volio uobičajenosti bez razumijevanja. Kao mladić nisam imao djevojke nikada. Nije da mi nisu bile lijepe ili drage. Nisam mogao prihvatiti 'imati' djevojku. Kako mogu išta imati. I to posjedovanje je još jedan od ljudskih aksioma.
Roditelji su mi se čudili i bili nezadovoljni. Nije lako gledati kako ti dijete propušta siguran i 'dobar' put. Kada sam počeo brijati glavu ostavivši fakultet i pručavati istočne 'mudrosti', njima je to bio kraj svijeta. Nisam ih razumio i išao svojim putem. U to doba sam nekako upoznao i drevnu igru go. Posvetio sam se toj igri i razmišljanjima o osnovama postojanja. Bilo je i tu, u mislima što ih nađoh od nekih ranijih, i aksiona, ali je ostavljena sloboda, da ih ne prihvatim. Nitko me nije ocjenjivao. Nisam to formalno studirao, nego zajedno sa prijateljem tražio put. Prijatelj, danas smiren u Istini, još je više uronio. Mislio sam kako je pretjerao, ali to je njegov pristup bio; njegov put. Mnoge stvari sam, promatrajući ga u mislima njegovim, od njega prihvatio i usmjeravao svoj put. Ne zato što je tako priznato kao ispravno, nego vidjeh polje svoga djelovanja.
Nakon 30-tih me život povezao sa ženom kojoj je netko trebao, a i moja priroda je tražila svoj put. Nije to bila romantika, već krenusmo zajedno. U toj vezi svijet je ugledalo četvero novih duša, Bogu hvala.
Morao sam raditi i zarađivati da se prehranimo. Dobio sam stan od firme (stanarsko pravo) na ime mnogobrojne obitelji. Danas se za takve kaže, da su to dobili zato što su bili komunjare, a ja sam ušao u SK. Ne radi karijere, ne radi svoje sigurnosti, ne radi stana ili novca. Vidio sam kako je to dobro, jer tako mogu pridonijeti boljitku sviju. Nisu svi u SK tako mislili, nažalost.
Cijelo vrijeme sam čuvao iskru u sebi što put Istini je stvarala.
O nekoj karijeri ne mogu govoriti. Djeca su odrasla. Žena me napustila i ja neko vrijeme ostadoh sam sa Istinom i najmlađim sinom.
Bilo je to razdoblje mog komuniciranja u dubinama.
Život je nosio svoje. Dolazili unučići, a i žena se vratila nakon šest godina. Nažalost, preminuo joj čovjek.
Reklo bi se 'bure i oluje', a ustvari mir koji živim sa svojom iskrom Istine.
Promatram svijet aksioma, pravila, zakona, vlasti …
I sada u trećoj dobi ne mogu govoriti o nekim formalnim znanjima, o titulama, i to mi je drago. Nije me prekrilo sivilo autoriteta društva. Slobodno govorim o svojim viđenjima i blog mi je u tome mjesto prepuštanja. Nemam nikakve sustave rada. Jedostavno sjednem uz komp i nižem riječi. Znam da je sve to Istina i to mi često snagu daje. Posvećen Njoj čest napišem i ono čemu se sam divim. Znam da to nije moje, te misli. Znam i hvala Istini za to.
Kao mladić sam jednom, dobro se sjećam, idući iz šah-kluba nakon izgubljene meni važne partije, onako sam, kada mi vršnjaci bijahu po plesnjacima, rekao uz bridenje i drhtanje kože lica: 'Bože neka budem Tvoj sluga. Neka život moj ipak nešto vrijedi.' Osjećajem velike iskrenosti izgovorio sam to po tiho kasno u noći sam na cesti. Sjetim se toga često. I danas često predajem sve Tebi kojem i po kojem jesam.
Kažu mi mnogi da sam smiren i da nekako ne reagiram nikada burno. Ma, zna se desiti pokoja sekunda, ali rijetko. Sretan sam, Bože dragi, što me nisi odbacio. Razumio si me i znam da si potpora ovom malom životu. Molim za sve kojima ljubav treba. U Tebe je ima. Podari im radost i spoznaju… Hvala … :)
Post je objavljen 23.08.2010. u 22:37 sati.