Marketing
Otišao je profesor Devide : (
Upravo sam čuo vijest da je preminuo profesor Devide.Knjige prof. Devidea bile
su moj prvi ozbiljniji doticaj sa japanskom kulturom.Profesor je najveći "krivac"
što sam zavolio Japan i što uopće postoje moji japanski blogovi.Prije par dana
saznao sam da je profesor u bolnici,da je nepokretan ali pri svijesti...nikada
nitko prije ni poslije nije tako pisao o Japanu...sjećam se kako sam sa
oduševljenjem čitao njegove anegdote iz Japana...o vlakovođi koji preko razglasa
upozorava putnike da obrate pozornost na zalazak sunca...ili kada je u zen hramu
Myoshin-ji u Kyotu tražio vrrt Keishu-in...Myoshin-ji je jedan od najvećih zen
hramova u Kyotu i nije se lako snaći,stoga je prof. Devide pokušao upitati
redovnika na bicklu gdje je dotični vrt:
Stazom kojom sam išao približavao se na biciklu,nizbrdicom,mladi zen redovnik u
crnoj haljini s nekakvom velikom košarom.Vozio je vrlo brzo i već sam bio
napustio pomisao da ga pokušam zaustaviti.No,on je očito nešto primjetio na
mojem licu, i počevši kočiti tek dva-tri metra ispred mene upravo se fenomenalno
elegantno zaustavio,tako da ništa nije zaškripalo,ništa se nije poskliznulo -
zaustavio se kao što kažu da se navodno zaustavljaju leteći tanjuri.Nije rekao ništa,
ali mu je lice bilo kao da kaže:"Izvolite ?" Upitao sam ga za vrt Keishu-in.Pokazao
je prstom udesno:"Ovuda do trećeg križanja,onda desno." To je bilo sve što je
rekao,a lice mu je ostalo kao da pita:" Jeste li razumjeli ?" Kimnuo sam glavom
da razumijem,a on je kimnuo da je razumio da sam ja razumio.Zatim je opet
odjurio kao leteći tanjur,za tren u punoj brzini,bez škripanja,bez zamaha,bez
šušnja.Čitav taj susret trajao je najviše deset sekundi.
No ako me pamet ne ostavi,neću ga zaboraviti do smrti.Netko će možda reći da je
smiješno što me se tako nešto može dojmiti.To je oprostivo, jer ja ne umijem
opisati njegovo lice,oči i prst kojim je pokazao smjer kuda treba poći.Bio je to
savršen primjer zenovske nad-budnosti i prisutnosti u identifikaciji.Tko to ne osjeća
ne može shvatiti što je zen.
Za razgledavanje vrta Keishu-in preostalo mi je dvadesetak minuta, tj. bar sto puta
više vremena negoli je trajao susret s mladim redovnikom na biciklu.Vrt je čaroban,
mogla bi se o njemu knjiga napisati - prekrasno ostvarenje japanske estetike,
njihova doživljavanja lijepog.
Ipak,relativno mjereno,u usporedbi sa susretom s redovnikom na biciklu,šetnja
vrtom bila je bljeđi doživljaj.*
Profesore,nikada vas nećemo zaboraviti.
Evo službene vijesti koju sam našao na internetu:
U 86. godini u Zagrebu umro je akademik Vladimir Devidé,ugledni matematičar,
sveučilišni profesor, japanolog i književnik.Od 1990. bio je redoviti član HAZU-a,
a od 1970. član Hrvatskog društva književnika.Pisac i vrsni poznavatelj haiku
poezije bio je član japanskih i međunarodnih udruga haiku pjesnika.Za zasluge u
širenju japanske kulture i umjetnosti u toj je zemlji primio nekoliko visokih
priznanja.Devidé je na osebujan način povezivao matematiku i umjetnost.
Dobitnik je niza priznanja za matematički i literarni rad.Nagrađen je i za obrazovni
televizijski film Matematika i umjetnost.
* opis prof. Devidea iz hrama Myoshin-ji nalazi se u njegovoj knjzi Zen na
stranicama 238 i 239,Zagreb,1993.
Posljedni ispraćaj prof. Vladimira Devidéa bit će na
Mirogoju u četvrtak u 13: 20 sati.
Danas u utorak 24. kolovoza na HRT 1 u 23:25 In memoriam
Vladimir Devidé: Vladimir Devidé - Reminiscencije, dokumentarni film
Post je objavljen 23.08.2010. u 17:11 sati.