Mislim da je ovo bio zadnji produženi vikend. Malo jedrenja, malo kupanja, puno spavanja i čitanja. Definitivno kad budem uistinu prestala'raditi' selim na brod. Već sam složila u glavi kako ću ti izvesti.
U subotu putujem u južnu Ameriku. Radnička klasa se talasa. Ne idem pomoći raznim revolucijama, ali tko zna? Ako me otmu (a ne znam što bi sa mnom) i uspijem se spasiti nadam se da ću pisati o svojim iskustvima. ali u širokom luku zaobilazimo Venezuelu i njenog predsjednika Huga Chaveza.
Sugrađanka, Splićanka, vratila se s mlađom kćerkom i suprugom u Hrvatsku. Zapravo je pobjegla. U jednoj Slob. Dalmaciji jedna potresna reportaža govori sve. I Nikaragvu ćemo izbjegavati. Radi droge, iako izgleda da bi se putovi droge mogli naći i u Hrvatskoj. I razni drugi putovi. U Hrvatskoj, mislim, iako je ljubim.
Nećete vjerovati ali evo kako ja od uživancije i guštanja dođem na teške teme.
Lara je u cijeloj priči odigrala svoju ulogu.
Uplovili smo u uvalu, tiho i usklađeno. Pametno bacili sidro, iako vlasnici brodici javno ili tajno virkaju da na vrijeme reagiraju ako se baca preko njihovog sidra.
Odlično se vezali.
S desne strane dvoje vremešnih Austrijanaca, gospođa i gospodin, ujednačeno pocrnili potpuno goli, s lijeve strane zanimljiva jedrilica splitskih registracijskih oznaka sa dva jarbola ne duža od 11 metara, mlada obitelj sa dvije curice. Jedrilica pomalo sliči na Besu Jože Horvata ali u smanjenom izdanju.
Mahnuli smo se svima i oni nama, inače je pravilo da se maše kod plovidbe u susretu sa drugim plovilima iako domaći to ne rade baš uvijek, a i plovila je sve više, pa to možda dosadi.
Ne znam odakle dolazi taj običaj Možda Engleska, oni su poznata pomorska zemlja, ali to mahanje daje neku povezanost na moru. Eto niste sami. Drugi uživaju i dobre su volje, pa tu dobro volju prenose i na vas.
Lara laje na sve. To je već poznato.
Kod golih kupača ne znam što bih rekla. Osobno mi ne smeta. Zgodne mlade cure na obali- neobična je to priča. Ženskice sa gomilom pasa. Kako često svraćamo u tu uvalu vidimo razne ženskice i razne pse, koji laju na Laru i Lara na njih.
Uvijek je to malo neugodno. Obično vlada mir, zato smo svi tu, ali bude i buke. Netko preglasno pušta glazbu. Djeca , naročito mali muškići tr, tr voze bajbote. Dovikuju se. Ali, što ćeš špica je ljeta i tu nema mira.
Pa čak i stari ljudi, vraćam se na golaće, kao ovo dvoje Austrijanca me ne diraju. Kad ne smeta njima, zašto bi smetalo meni, ali recimo mlada splitska obitelj nije izabrala kupati se gola. Curice su trinaestak i desetak godina stare. Ne znam koliko bi mi bilo ugodno da su moje.
Pristojna mlada obitelj. Vidi se da paze na odgoj.
Uglavnom Austrijanci su ljubazni. Pokušavaju animirati Laru, ali odgovor je jasno samo lajanje.
Buči, buči, tepaju joj, ali Lara je uporna. Ne plivati oko našeg broda, laje uporno.
U jednom sam se trenu našla u moru s njima.
Riječ po riječ: Kako i zašto govorite njemački, i tako dođemo na ozbiljan razgovor jer sam spomenula da sam u školi učila francuski, a neki su pak od kolega učili ruski. Gospođa kaže: Beč je za drugog svjetskog rata bio podijeljen na četiri zone. U ruskoj su zoni mnogi morali učiti ruski. I evo nas u sred mirisnog plavog mora na globalizaciji i na burkama i islamu. Ali, ne, ne to ne može proći u Beču kaže uzrujan gospodin. Pa kako mi možemo znati tko se krije iza burke. Dođete na sud i što..?
A ne, ne, nein, nein.
Eto ga na. Ako ja ne tražim teme, one nađu mene.
Burke ili ne u Europi!?
Ja sam nekako za.
A, opet s druge strane kad smo putovali istokom i pojedinim islamskim zemljama morali smo se strogo držati njihovih pravila.
Mladi ljudi Splićani došli su nas pitati mogu li donijeti kosti iz juhe za Laru.
Kako da ne, hvala, rekli smo.
Lara je svežder.
Post je objavljen 23.08.2010. u 09:15 sati.