Ploveći paviljon ili naša kreativnost iznad površine
Mislim da sam osuđena na vječni ping - pong u svojoj glavi; Hrvatska - zapad Europe; zapad Europe - Hrvatska.... i tako od uvijek... i čini mi se zauvijek... Prokletstvo mene je da volim obje strane.... Svaka ima nešto što volim što ona druga nema...Moja sreća ovog trenutka je da mogu biti na obje strane.
Jučer mi je u jednom trenutku prošlo kroz glavu kako je jedan dio One strane kojega jako volim, došao tu.
Ali misao je bila pogrešna jer nije ništa došlo od nekuda, nego i Ova strana ima to nešto, samo se ovdje rjeđe dozvoli da izađe na vidjelo.... Ili možda bolje rečeno, energija koju je ovdje potrebno utrošiti da se dođe do pozitivnog izražaja je puno veća nego energija koja je za isto potrebna na zapadu. Mnogi zbog toga, vjerojatno, posustanu, zastanu i ostanu ispod površine. Na sreću ne svi.
I iako se ovo što sam rekla odnosi na razna područja, jučer sam bila sretna gledati rezultat arhitektonske kreativnosti iznad površine....na morskoj površini da budem preciznija.
Ploveći paviljon koji je napravljen za Biennale u Veneciji se usidrio ispred Karoline i sve je samo ne nešto uobičajeno. Jednostavni materijali i jednostavni oblici su urodili interesantnom igrom svjetlosti i kontura. Rječanima bih svakako preporučila da se prošeću do Paviljona do četvrtka i pogledaju ga i iznutra i izvana. Za ostale ne znam kako da objasnim da je ugodno stajati i čavrljati u kući koja je u potpunosti sagrađena od armaturnih mreža i ima jednu ogradicu što posjetitelje odvaj od pikavih zidova?
Je li razlog tome svjetlost koja prolazi kroz rupice u zidovima ili lijep pogled kroz prozore, ne znam, ali znam da sam se udaljila jako zadovljna viđenim.
