Jučer sam u Novom listu pročitao odličan članak, komentar ili pogled kolumniste Zorana Čuture, koji već neko vrijeme piše odlične komentare u tim riječkim novinama.
Upravo me je ovim svojim komentarom podsjetio na bezbroj puta postavljeno pitanje koje sam znao postavljati i sebi i drugima s kojima sam se susretao baveći se sportom.
A to je: otkuda, kako, zašto, s kojim razlogom su neki sportovi na olimpijadi, a neki nisu. I uvijek sam to pripisivao raznim lobijima, podmićivanjima, snazi i bogatstvu svjetskih sportskih federacija, a u posljednje vrijeme i činjenici da je neki sport gledljiv i televizičan.
A to je li neki sport gledljiv i televizičan, u zadnje vrijeme postao je izgleda jedini razlog popularnosti nekog sporta, privlačenja sponzora, pa i promjena u rasporedima Olimpijskih igara.
Ili je možda i obrnuto, pa cijelu priču iniciraju u stvari veze s velikim sponzorima koji traže da TV prenose upravo te sportove, pa onda oni na takav način postaju popularniji i gledljiviji, čak se u tom cilju i mijenjaju. Možda. Na sličan način, u stvari, odavno već radi tisak - kad kažu mi o tom pišemo jer to zanima čitatelje. Često sam komentirao - pišite i o kickboxingu, barem desetinu koliko pišete o nogometu, pa će onda i kickboxing zanimati čitatelja. Ali to je već neka druga priča ...
Ne znam je li to dobro, ali promjene su svakako započele i kickboxing tu vidi svoju šansu. Hoće li ga biti na Olimpijadi - teško je odgovoriti, zasigurno neće tako brzo, ali, Svjetske igre borilačkih sportova su korak ka tome - približavanju olimpijskoj obitelji (od 13 borilačkih sportova koje sudjeluju na Sportaccord Combat Games, 4 su olimpijska - boks, hrvanje, taewon-do i judo).
No, upravo su ove prve Svjetske igre borilačkih sportova ili kako ih već sada nazivaju Olimpijada borilačkog sporta, jedan novi korak ka drugačijem sustavu sportskih natjecanja u svijetu. A to je grupiranje sportova i organiziranje Svjetskih igara pojedinih grupa. Borilački sportovi, vodeni sportovi, možda i još neke druge grupe - recimo trkački sportovi, koje bi se održavale u razdoblju između Olimpijskih igara i Svjetskih i kontinentalnih prvenstava, a sve s ciljem stalnog prisustva na televiziji svjetski vrhunskog sporta, a s time i privlačenja ogromnih količina sponzorskog novca. Matematika je jednostavna u zaradi, a troškovi su znatno manji ukoliko se iskoriste infrastruktura, objekti i organizacija prethodno organiziranih velikih natjecanja. Baš kako je to slučaj sada s Pekingom i borilačkim sportovima.
I na kraju, da zaključim: u olimpijskom svijetu promjene su počele, i to je dobro, ako ništa drugo kickboksači u tome vide svoju šansu - ipak su jedan od najtelevizičnijih borilačkih sportova danas. Isto tako, možda se isprave nepravde pa interes TV kuća skrene s negledljivih (ali ipak olimpijskih) sportova koji okupljaju nekolicinu u nekoliko država, na one atraktivnije, a s televizijom dolazi sponzorski novac, pa eto nam blagostanja.
Živi bili pa vidjeli, a u nastavku dajem komentar našeg slavnog košarkaša, sada kolumniste. Pročitajte:
Mastrubacijom do slave
Piše: Zoran Čutura
Moderna civilizacija otvara puno dilema, jedna od onih koje su otvorene jest (ne)postavljanje čvrste granice između onoga što jest, a što nije sport. Ako ćemo ostati ukorijenjeni u praksi, bez prevelikog filozofiranja, onda su nam Olimpijske igre, kao najznačajnija svjetska sportska manifestacija, nekakvo objektivno mjerilo. Tamo se broj sportova toliko neumjereno proširio, da su tim proširivanjem i komercijalizacijom Olimpijske igre postale suprotnost same sebi, a antički se Grci okreću u grobovima kao janjci na ražnjevima u Zdihovu, jer je njihova plemenita ideja izdana. Kladim se kako se najbrže okreće Phidipides, čovjek koji je pretrčao 42 kilometra od Marathona do Atene kako bi javio vijest o pobjedi grčke vojske nad Perzijancima, kolabirao i umro na licu mjesta.
Neka moja osobna nepotpuna lista nabesmislenijih olimpijskih disciplina uključivala bi brzo hodanje, sinhronizirano plivanje, moderni pentatlon (za razliku od antičkog pentatlona, koji je sadržavao pet atletskih disciplina, moderni uključuje pucanje pištoljem, mačevanje, jahanje, plivanje na 200 metara i trku na 3000 metara), skakanje na trampolinu (sigurno niste znali da je zlato u Pekingu uzela Kineskinja He Wenna), možemo slobodno dodati i badminton (zašto nema pikada, zabogamiloga?!), na zimskim Igrama nesumnjivo curling, sport za sredovječne domaćice vješte s metlicom. Ako na OI postoji jahanje, zašto ne postoji trka magaraca? Ako se 2016. uključuje golf, zašto nema obaranja ruke?
Ostajući u lokalnim okvirima saznajemo da je g. Mateša, predsjednik HOO-a, dakle formalno prvi čovjek hrvatskog sporta, na tu poziciju biran kao predstavnik našeg bridž saveza iako se sam bavio vaterpolom. Bez ikakvog potcjenjivanja bridža, odmah smo se našli u zapletu filma 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'. I rješavanje križaljki je misaono - zahtjevno je upisati riječ od tri slova pod pet vodoravno, koja je 'vrsta papige', a počinje i završava sa 'a' - , kao što kažu da je bridž misaona igra... Osobno su mi od kartaških igara najdraži bela i preferans, a znao sam zaigrati i 'blackjack' na minimalne uloge u Vegasu, pa ipak ne očekujem da ću se tim putem dočepati neke fotelje u sportu, i zrelu dob provesti na 'državnoj sisi'.
No, sve ovo možete smatrati uvodom u sljedeće: najluđa sportska (?) natjecanja na koja sam naletio u beskrajnom cyberprostoru su natjecanja u masturbaciji. Kad smo, ima tome dvije-tri godine, otkrili da se takvo natjecanje održava u Kopenhagenu, moj je frend i kolega išao pitati svoju tadašnju direktoricu može li izvještavati s tog 'eventa', i dobio je odgovor 'možeš puno jeftinije dr..ti i u Zagrebu'. U prvom je redu to plemenito natjecanje, na kojem se prikuplja novac u dobrotvorne svrhe, nema nekog čvrstog rasporeda što se tiče vremena održavanja, posljednje je održano u San Franciscu, sigurno najliberalnijem gradu u SAD, ali se ipak evidentiraju rezultati u različitim kategorijama. Najduže je u konkurenciji muškaraca izdržao izvjesni Masanobu Sato s 9 sati i 58 minuta, kod žena je gđica pod umjetničkim imenom Kitty Kat na sebi radila 7 sati i 6 minuta, u kategoriji 'najviše vrhunaca' je Michael Hariprem došao do broja 31, a Lady Monster do 20. Najkompetitivnija kategorija, 'dobačaj', rezervirana ekskluzivno za muškarce, otišla je Morihiru Taneichiju iz Tokija, s rezultatom od 170 centimetara. Čestitamo! A kad smo već na ovoj temi, mogu dodati i da je iz nepoznatih razloga otkazana Sexolympia u Australiji, bombastično najavljena za prošlu, neparnu i neolimpijsku godinu, kao natjecanje koje bi ljubiteljima svakojakih sportova trebala skratiti vrijeme između 'normalnih' Olimpijskih igara. Štafete na Sexolympiji, e, da mi je znati o čemu se tu radi...