nikad nisam razumjela osobe u vezi. osobe koje se vole. da, smijesno to zvuci ali bila sam takva prije. ljubav i osjecaje uzimala kao slabost. ismijavala, a u drugu ruku se toliko trudila da osjecam. ali nisam mogla.
a sada se sve cini tako lako. mozda jednostavno treba prava osoba da naucis voljeti. netko ko ce ti pokazati da te nece povrijediti, netko kome mozes vjerovati...
i ja imam njega...
nikad nisam bila sretna kao zadnjih 7 mjeseci. s njime je sve tako jednostavno... on je tu uvijek, u svakom trenutku. on pogada moje misli cak i kada sama ne znam o cemu razmisljam... on je jednostavno sve sto sam ikada mogla pozeljeti.
osoba za koju znam da ce uvijek biti tu za mene.
netko kome mogu reci apsolutno svaku sitnicu o sebi.
osoba s kojom sam ja jednostavno ono sto jesam.
da... na nekli nacin osjecam se kao da sam postala ono sto sam oduvijek osudivala. cura koja obozava svog decka. koja mu pise stihove po zidu na fejsu, drzi ga na profilnoj slici... ali shvatila sam nakon svega ovoga da nikad nisam imala pravo... da osjecaji nisu slabost, i da te cine jacim.
on me je promijenio, potpuno... ali ne u ono sto nisam. vec me je natjerao da budem ono sto zapravo i jesam. da vratim vjeru u ljude... da, mozda vise ne mogu biti jaka kao prije. mozda se sada i osjecam kao neka mala cmizdravica jer svake druge sekunde placem radi necega. mozda sam preemotivna. ali sve to volim...
a on...
on je poseban... nikad nisam mislila da ce me neko voljeti toliko da dolazi iz druge drzave, tisucama kilometara daleko od mene... samo da bi me vidio... tko provodi sate samnom... ustaje po noci samo jer ja nemogu zaspati... tko me zove kad god se osjecam lose iako je njegov racun za telefon prevelik... i zato je tako poseban...
i da... volim ga...
i samo se nadam da ja njemu barem upola ovoliko pokazujem koliko je on vazan za mene...
Post je objavljen 21.08.2010. u 21:56 sati.