Ljubo R. Weiss: Braća Mamić - grobari Dinama
Glavna tema ovog komentara je Zdravko i Zoran Mamić te nazadovanje Dinama odnosno pitanje svih pitanja: mogu li i dalje navijati za nogometni klub za koji navijam zamalo pet desetljeća, čiju modru boju držim mojim privatnim sportskim znakom? A počelo je davno, kada smo kao klinci sakupljali i «pikali» sličice nogometaša pod zidove zgrada i čija bi bila najbliža zidu, taj bi nosio sve sličice «ispucane» pod zid. Meni najdraže bile su sličice igrača u plavim dresovima, nogometaši su se zvali Irović (golman), Šikić, Braun, Crnković, Lipušinović, Čonč, Matuš, Šantek, Perušić... i kada bi se sličica «nalijepila» na zid, to je bio pun pogodak.
Neki su voljeli sličice igrače Hajduka, neki Crvene zvezde, neki Partizana, Sarajeva...Ostao sam vjeran Dinamu do danas mada sam rano prestao ići na utakmice na maksimirski stadion. Naime, nakon jednog derbija nastao je stampedo pri izlazu , masa me je ponijela preko Maksimirske ceste, i letio sam bukvalno kroz živicu maksimirskog perivoja sretan da mi se nije dogodila veća nesreća. Treće razdoblje navijanja vezana je za TV prijenose i rado znam pogledati TV prijenos utakmica u kojima igra Dinamo. Ali, zadnjih godina TV prijenosi me zanimaju sve manje, i ovaj aktualni iz Mađarske, ne gledam. Zašto?
Shvatio sam da je nogomet iskvarila, slično kao i u društvu, pohlepa za novcem, da je nogomet samo odslik našeg slabo organiziranog i NEPRAVEDNOG društva, da su BBB navijači svojim agresivnim ponašanjem prešli granicu normalnog navijanja i da Dinamom upravljaju dva brata na način kao da je to njihova privatna prćija, odnosno kao da su oni jedini vlasnici kluba. Od njih dvojice Zdravka većina javnosti doživljava kao nesimpatičnog tipa - predstavlja se kao autoritet, moć iznad koje nema više moći, teatralan, ekscentričan, naprosto jeftin blefer koji se razbahatio na najgori mogući način.
To bahaćanje najbolje se primjećuje kroz česte smjene trenera Dinama - oni se mijenjaju kao košulje, i kada je «pao» Velimir Zajec-Zeko, kada se krenula priča o namještenoj utakmici finala kupa između Dinama i Hajduka, a dva brata pokušavaju zataškati ove afere, jasno je da u svemu nema elementarne sportske i upravljačke logike, da o transparentnosti odlučivanja i moralu, ne razglabamo. Prodavati igrače u inozemstvo, zgrnuti na tim i drugim potezima ogromno brdo eura, kupovati jahtu, ne davati ni lipice za porez u transferima, (što je zakonska obveza, primjerice u Austriji, ali i većini država), zatim vrijeđati novinare i svekoliku javnost, bahato se odnositi baš prema svima oko i u Dinamu, znak je za uključivanje svih alarmnih zvona.
I mora se podržati navijače Dinama koji su odlučili ne dolaziti na stadione sve dok se ne smijeni braću Mamić. Ma kako ti navijači bili za kritiku, u ovoj odluci su apsolutno u pravu. Ovaj dvojac kabadahija, iza kojih je godinama stajao Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, vrlo sličnog mentalnog sklopa (to je onaj koji nastaje najčešće skokom iz opanaka u cipele) unazadio je moj ( i svih nas navijača) Dinamo, da samo njihova hitna ostavka može značiti početak vraćanja Dinama samom sebi, tj. postizanje boljih nogometnih i poslovnih rezultata.
U ovaj komentar slobodan sam unijeti i jednu porodičnu priču koja je mojim najbližim prijateljima i rodbini poznata - bratić moga pokojnog oca bio je Slavko Šajber, majka mu se djevojački prezivala Weiss. Taj je čovjek, svojevremeno alfa i omega politike u Zagrebu i, Hrvatskoj, aktivan i šire, u Jugoslaviji, skromnog porijekla, rođen u Gradini kraj Virovitice, l929. godine u obitelji sitnog trgovca, zahvaljujući svojoj glavi i deset prstiju preživio kao ilegalac holokaust, naukovao je u Zagrebu, poslije studirao, uz rad, kao «končarevac» ekonomiju, diplomirao i vrhunac poslovne karijere okrunio mjestom direktora «Slavija-Lloyda», velike jugoslavenske firme za osiguranje i reosiguranje. Nerijetko je uključivan u ekipe Slavija Loyda iz Londona koje su istraživale velike havarije brodova, zrakoplova...Obnašao je i dužnost predsjednika NK Zagreb, te košarkaškog kluba Cibona, u vrijeme kada je ova postizala najsjajnije rezultate u povijesti kluba.
Slavka Šajbera vrlo sam rijetko sretao, znao sam ga najviše preko novina i drugih medija. Sjećam se, samo jednom me je uveo preko VIP ulaza na maksimirski stadion, u stanu ga se nije moglo dočekati jer je bio non - stop u kretanju, često na putovanjima. Vrijedilo bi nekom prigodom napisati opširniji članak o njegovom životnom putu koji bi mogao poslužiti za snimanje filma - najkraće, bio je uvjereni titoist, radin, pošten, bez dlake na jeziku - bilo je to vrijeme kada je SK mijenjao kadrovsku politiku pa se uz podobnost sve više tražilo stručnost, kompetentnost u poslu. Ako bi po njemu ocjenjivale tzv. «komunjare» onda bi on bio primjerna «komunjara»: socijalistički funkcionar sa znanjem, poštenjem, građanskom kuraži (borac protiv mita i korupcije), s pogledom unatrag, ali još više unaprijed E, taj i takav Slavko Šajber, kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, poništio je ekspresno sve utakmice pretposljednjeg kola prvenstva l985/86., utakmice koje su većinom bile namještene.
U jednoj takvoj igrao je i Dinamo, pobijedivši u Novom Sadu Vojvodinu čak sa 7:l. Kasnije je predsjedništvo NSJ, pod njegovim predsjedanjem, kaznilo l2 klubova oduzimanjem šest bodova, čak i tri kluba «velike četvorke»- Crvenu zvezdu, Partizan i Dinamo... izazivajući u tadašnjem političkom establišmentu i javnosti buru komentara, ali i negodovanje nogometne mafije. Čišćenje Augijevih štala jugoslavenskog nogometa učinjeno l986.godine nije se dogodila nikada prije i nikada poslije - koliko je to bilo kreševo, jedan od najvećih skandala jugoslavenskog sporta, i kakva je reagiranja izazvala odluka o poništenju nogometnog kola te poslije, kazne, svjedoči i jedan grafit iz tog vremena: «Šajbera u ludnicu».
Ovaj poduži insert o Slavku Šajberu samo stoga što sam siguran da Zdravko i Zoran Mamić, grobari zagrebačkog te hrvatskog kluba, i druga nogometna mafija ne bi ni trenutak mirno spavali, da postoji netko poput Slavka Šajbera. On bi ih po kratkom postupku smijenio, suspendirao ili naložio istrage protiv njih, u cilju pravljenja reda i poštivanja zakona koji nisu tu da bi ih se izigravalo nego poštovalo u interesu građana «lijepe naše». Stoga je uistinu zadnji trenutak da Skupština grada Zagreba propita status Dinama kao udruge građana, da ovaj klub postane dioničarsko društvo, a na Mladenu Bajiću i DORH-u je da utvrdi eventualne nezakonite radnje. Nogomet je igra, masovna zabava građana, ali i polje koje nije siva zona pravne države, već bi trebao biti koliko-toliko čist sport i javna djelatnost u kojoj ne mogu pojedinci biti ispred interesa kluba, ali i hrvatske države. Sport jest i bit će ogledalo društva, djelatnost u kojoj se okreću preveliki novci, a da bi se u njoj događale svinjarije o kojima javnost i mediji bruje mjesecima.
I vrijeme je da domaće pravne institucije reagiraju pravovremeno, a ne na poticaj istražitelja iz Njemačke, ili međunarodnih nogometnih institucija kao što je UEFA.
Ako se ne pojave štuke ( «a štuke ni, pa ni», odzvanja u preostalim navijačima Dinama) onda nema mira na maksimirskom travnjaku i oko njega. Stoga dva grobara Dinama neka razmisle ima li smisla biti na čelu kluba ako ih ne žele navijači, ali i sve jasnije i glasnije, politički establišment. Dinamo je simbol, on je klub naših mladosti, ali i ikona današnjih mladih naraštaja, klub za koji smo navijali i za koji želimo i dalje navijati. Ali ne na način da navijači nisu u stanju pratiti tko mu je aktualni trener, jer treneru ne mogu biti žrtveni jarci za svekoliku promašenu sportsku politiku.
Navijači kažu DINAMO JE VJEČAN, SVETO IME DINAMO...
A ta SVETOST obavezuje na elementarno poštenje, plaćanje poreza i transparentnost u upravljanju klubom - bez toga i nekih novih šajbera, sve će to ostati tek igra u smislu prokušanog recepta održanja vladajućih: PANEM ET CIRCENSES.
Kako čujemo, kruh neće poskupjeti - no, hoće li se igre nastaviti, vidjet ćemo uskoro.
Post je objavljen 21.08.2010. u 16:38 sati.