dođe mi da zapalim cigaretu u vlastitoj sobi.
dođe mi da prigušim svijetla i popijem bocu vina u vlastitoj sobi. sa vlastitom sobom. i crtam rukama zamaljinim temperom po vlastitom zidu.
ali ne mogu! a želim! zašto onda ne mogu?
očito, zato jer živim sa roditeljima, jer oni postavljaju pravila, i iako ja to u tom trenutku žudnje za misticizmom i samouništenjem to ne vidim, njihova pravila su ono što je najbolje za mene.
najbolje je da mi soba ostane uredna i neokaljana temperom, dimom i samouništenjem. i glupostima.
i najbolje je da se tako naučim i da tako odrastem i da jednog dana dok živim sama poštujem ista pravila i ista pravila nametnem djeci i oni svojoj i tako dalje- i tako društvo funkcionira. tu dolazimo do višeg pojma- društvo
samo društvo funkcionira po nekim pravilima, koja održavaju pripadnici tog društva (moji roditelji, ja, vi, svi) i zato se i zove društvo- drugari, drugarice, društvo, svi sudjeluju.
i ako se rodiš u društvu, podrazumijeva se da ćeš poštovati njegove norme i njegova pravila kako bi opravdao svoje članstvo u tom društvu i dobio određene povlastice- tipa društvo u svom minikozmosu.
i sad se postavlja pitanje- što ako netko jako ne želi poštovati norme i pravila? što ako se nađe određena individua koja, usprkos svemu lošem što joj to donosi, jednostavno odbija poslušati- roditelje, socijalne radnike, murjake, sve ljude sa uniformom koji iz nekog meni nepoznatog razloga drže autoritet nad nama?
postavlja se pitanje- tko je njima dao autoritet? što je uopće autoritet? i zašto bi ga ja trebala poštovati samo zato što mi netko sugerira da je to autoritet. to moj autoritet nije. nikad nemojte bit u strahu od uniforme... to su u većini slučajeva govna gluplja od onih nad kojim imaju kakti autoritet.
dobro, sad ta određena individua koja odbije poslušati nametnuta pravila i odluči biti "buntovna" "kontroverzna", što se s njom događa? pa, sori individua, više nisi član društva. polako postaješ fenomen, onaj tamo, čudak i izopćenjak.
i ono šta me najviše zanima od svega- tko je tu lud?
da li je ludo pleme A nazovimo ga Društvo, koje slijepo prati sva pravila, ne razmišlja izvan okvira, suhoparno je, kruto dosadno odraslo zatupljeno u krajnjem slučaju i nemilosrdno pa i licemjerno, ili pleme B nazovimo ga Društveno izopćeni koje ne može shvatiti da ako si rođen u određenoj zajednici poštuješ običaje zajednice zbog višeg cilja, i iz obijesti, inata, osjećaja manje vrijednosti, ili čisto iz glupe usađene potrebe za eksperimentiranjem, odluči odbaciti članstvo u društvu i odabrati očito za njegov boljitak lošiji putu životu.
i onda me zanima- tko su članovi Društveno izopćenih? da li su to kriminalni prijestupnici, lopovi, kvazi ubermenschi, jim morrison, david hasselhoff, ja, ti?
i u kojem plemenu zapravo ja želim živjeti. i bez dvojbe bi odabrala pleme društveno izopćenih.
alternativnih. svojeglavih. ubermenscha. odurno je, da odurno je sebično imati vlastitu moralnu ljestvicu, i ne znam zašto bi kad ti Društvo nudi neku tako općenitu i prihvaćenu, ali nije stvar u moralnoj ljestvici, stvar je u licemjerstvu.
i tu dolazim do naslova posta- cancel my subscription to the resurrection. čini mi se da čim se rodiš imaš subscription na masu stvari... zapravo na cijelu svoju ličnost! pa skoro cijelu! klasa određuje interese, odgoj moral, boja kože svašta nešto, a da ne spominjem seksualnu orijentaciju, ne daj bože da si rođen gej, pa ostatak života ti je malo sjeban. imaš totalni subscription. ja imam i na resurrection. cancel? dal mogu sam to tak reć? odreć se? mogu, nitko mi ne brani, čak ni Društvo. platiš cijenu al brijem da se isplati imat slobodnu volju.
i ništa ne bi smjelo gazit slobodnu volju (koja ne škodi drugima). ak oću zapalit cigaretu u vlastitoj sobi, zapalit ću. hvala bogu da mi se ne puši.
trenutno. neda mi se bojat opcija. a i stvar je u odrastanju- mladi ruše institucije, stari ih grade, mladi su društveno izopćeni, stari su društvo, mladi su liberalni, stari konzervativni, napravi podjelu koju hoćeš, al ja nikad ne želim bit stara.
ak oslobodim mozak možda se ubijem prije neg ostarim. al to bi doslovce bilo cancel my subscription to the resurrection.
zapravo, nije ni stvar u tome da radiš stvari koje društvo ne odobrava, ja sam prilično uzorna djevojka, živim unutar svog kalupa, svojih frendica izlazaka pizdarija život koji svaki drugi, stvar je u opciji da si dopustiš da radiš sve šta društvo ne odobrava, da se ne daš jebat i da kad vrijeme dođe spremno prekoračiš u neku promjenu i novo. nemojte živjet u društvu, ak ništa, dosadno je.
Post je objavljen 21.08.2010. u 14:40 sati.