Marketing
Treći blok, treći put... Što ljevica i zeleni mogu ponuditi? (2)
Pročitajte prethodni nastavak
Nade „Trećeg puta“ na prelazu tisućljeća
„Treći put“ bila je neko vrijeme poticajna koncepcija i izborno uspješna struja socijalne demokracije (uglavnom stranke članice Socijalističke internacionale (SI) i Stranke europskih socijalista (PES)) u drugoj polovici devedesetih i prvoj polovici nultih godina. Vezana je uz značajne političke lidere T. Blaira („novi laburisti“), G. Schrödera („novi centar“), B. Clintona („novi demokrati“), L. Jospina i dr.. Neko je vrijeme postizala izvrsne izborne rezultate: 1998. godine socijalisti su vladali u 13 od 15 država tadašnje Europske unije. Imala je utjecaja i na hrvatsku SDP, članicu SI i PES, što radnicima nije pomoglo u doba koalicijske vlade 2000.-2003..
Brzo se međutim pokazalo da je ta koncepcija bila kratkoga daha: iscrpila se kako na načelnom planu kao vizija i strategija lijevoga centra, tako i na politički pragmatičnom kao mobiliziraja parola za izbore. Uzeli su malo od klasične socijaldemokracije, malo više od neoliberalizma; pokazalo se da je to eklektička kompilacija, a ne sinteza. Bili su fascinirani trijumfom kapitalističke globalizacije i opsjednuti potrebom da se ograde od radikalnijih struja ljevice, da ih ne bi optužili za „komunizam“. Nisu mogli ponuditi zadovoljavajuće alternative za niz nacionalnih i globalnih kriza koje su kulminirale svjetskim financijskim slomom 2008., niti uspostaviti komunikaciju s novim antikapitalističkim stremljenjima alter-globalističkog pokreta (od Seatlea 1999.). „Treći put“ bio je, kako je pisao Perry Andersson 2000. g. (2) , tek „ideološka krinka neoliberalizma“; odbačena je, kad su je svi prozreli.
Plima izbornih poraza socijalista
Od sredine prvoga desetljeća na izborima u Europi gotovo svuda pobjeđuju konzervativci, stranke desnoga centra (uglavnom članice Europske pučke stranke, u kojoj su i HDZ i HSS). Socijalisti doživljavaju drastičan pad, ali je napredak konzervativaca umjereniji, ili čak i oni također doživljavaju pad, samo manji (kako je npr. bilo prošle godine u Njemačkoj).
U mnogim europskim zemljama danas zabrinjavajuće rastu desničarki ekstremistički, autoritarni, ksenofobni pokreti i stranke, što izaziva zabrinutost demokratskih snaga kako na ljevici, tako i na desnom centru. Zeleni se agresivnim desničarima redovno oštro suprotstavljaju, npr. na ovogodišnjim parlamentarnim izborima u Nizozemskoj i Mađarskoj.
S druge strane, u nekim zemljama rast, iako umjereniji, doživljavaju snage radikalnije ljevice ("Die Linke" u Njemačkoj, koalicija komunista i zelenih u Portugalu, "Lijevi front" i Nova antikapitalistička stranka u Francuskoj idr.). Zeleni, koji gotovo uvijek surađuju sa strankama ljevice ili lijevog centra, uglavnom stagniraju ili postižu skroman napredak.
______________
(2) P. Anderson: ,,Renewals", New Left Revieiv, II (1), 2000., str. 11.
Nastavak će biti objavljen u subot, 20. kolovoza u 09:00.
Post je objavljen 20.08.2010. u 21:00 sati.