I u komentarima na ovomu blogu bilo je primjedaba da se prepisuju nečije misli i da se autor kiti tuđim perjem. U tom smislu barem. Ustvari sve su životne situacije i aktivnosti kopije ili prepiske; što znane, što neznane, i nema u tome ništa loše, ako bi to prepisivanje bilo u službi čovjeka. Pa zato smo učili iz istih udžbenika, čitali iste knjige, ali smo iz osnovnih, srednjih, visokih i, općenito životne škole, izlazili s različitim dojmovima, različitim svjetonazorima i s raznolikom količinom i kakvoćom sreće.
No, svakako ima i ljudi koji se nisu bavili prepisivanjem, Resavska škola za njih je nepoznata. U prvom se to redu odnosi na magisterijski rad Ante Đapića, jer da ga je prepisivao, morao bi kazneno i materijalno odgovarati. Umjesto njega stradao je novinar koji se narugao sucu koji je te odgovornosti, kada je u pitanju Đapić, gotovo nagradio. Šteta po Đapića bila je samo ta da nije postao magistar znanosti, već samo predsjednički kandidat!
Nadalje, nije prepisivao ni veći dio naših političara; od ministara, saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika. Oni su dobivali diplome viših, visokih, magistarskih i doktorskih zvanja na temelju lijepih očiju ili brka. Sigurno jedini koji su diplome zaradili bez šalabahtera. Cijena je mala - podobnost, ali je korist velika – od plaće do slave.
Mi koji smo imali sreću ići u srednje škole i učili francuski jezik, kao strani, imali smo priliku upoznati se s mnogim francuskim umovima svjetskoga glasa. Među njima je bio Jean-Jacques Rousseau i Jean Paul Sartre sa svojim egztistencijalizmom i maksimom da je čovjek osuđen da bude slobodan i da sam u sebi traži čovjeka, a ne da mu to Bog određuje. Oni koji su učili njemački susretali su se s nekim drugima kao što je bio Hegel, Freud ili Friedrih Nietzsche, recimo. Ovaj potonji otišao je stvarno predaleko. On je u jednoj svojoj knjizi rekao, molim vas, ovo: U čitavoj Bibliji jedina pozitivna ličnost je Poncije Pilat! Nije bio licemjer i nije se dao potkupiti. Dao je na volju domaćim ljudima da od dva zatvorenika, Barabe i Isusa, sami izaberu koga će pustiti na slobodu. Kakav je rezultat bio – zna se. Pilat je svoje obećanje izvršio. Nietzsche je, nadalje, smatrao da ljudi moraju biti iskreni i trebaju životu reći DA, živjeti ovozemaljski, jer drugoga nema. A svaka religija, osim budizma, sve ugode života i sva zadovoljstva proglašava grijehom. Zašto? Da bi svećenici i bogati držali narod u strahu i na tom strahu stvarali svoje karijere, pune životnih ugođaja. Dokaz iskvarenosti, neiskrenosti i laži, o čemu govori Nietzsche, je naše hrvatsko društvo. Oko 95 % deklariranih vjernika, od toga oko 80% katolika, a moralno stanje katastrofalno. Protežira ga politika i svećenstvo. A po broju vjernika i prirodnim bogatstvima koja smo zatekli dolaskom na Balkan - ovdje bi morao biti raj!
Ako je vjera privatna stvar svakoga čovjeka, ako se u nešto vjerovati mora; neka to bude Bog, ali zašto ne bi mogao biti sam čovjek? Vjerovati u čovjeka, zar to nije ljudski, najljudskije, čak.
A u što to vjeruju naši svećenici? Don Kaćunko, velečasni Sudac, biskupi Bogović, Ivas, Jezerinac pa i sam kardinal Bozanić. U što i koga vjeruje urednik Glasa Koncila Miklenić, kada u svojim komentarima ruši sve smisleno i hvata se laži o tomu kako bivši komunisti ruše društveno uređenje i upropaštavaju blagostanje koje je uspostavio Franjo Tuđman i Crkva u Hrvata.
A taj velečasni Milkenić komentirao je, na upit novinara, što Crkva misli o obrezivanju nevinih djevojaka tamo negdje u Africi i još nekim islamskim zemljama. Iznio je možda najodvratniju ocjenu; da se Crkva ne slaže s mučenjem djevojaka, ali ne vidi veliko zlo u otklanjanju klitorisa, jer bez te erogene zone žena se daleko više posvećuje mužu i djeci jer nema potrebe za seksualnim užitkom!!! Toliko o Mikleniću. Ako on vjeruje da je Bog stvorio ženu, onda joj je Bog podario i klitoris koji ne služi ničemu drugom no za vrhunski užitak pri vođenju ljubavi.
Koliki su licemjeri i tobožnji komunisti koji su nakon rušenja socijalizma u Hrvatskoj stampedom primali razne sakramente kako bi se javnosti predstavili kao neki katolici, a što reći za Mikleniće i ostale „dušebrižnike“ koji su takve pokrštavali, bermali, vjenčavali i djecu im krstili, ne pitajući ih odakle odjednom čoporativna metanoja. Iskrenu metanoju moguće je doživio samo Titov general Franjo Tuđman i nekadašnji SDP-ov potpredsjednik Vlade spasa profesor Zdravko Tomac. Oba su postali veći katolici od pape pa je to i bio uzrok trostrukog dolaska pape Ivana Pavla II u Hrvatsku, kako bi pred kraj svoga pontifikata još ponešto naučio od takvih autoriteta.
Post je objavljen 22.08.2010. u 06:00 sati.