Marketing
Otoci
Uskopaljski književnik Josip Mlakić u najnovijem broju mostarskog Dnevnog lista govori o svom najnovijem romanu, Ljudi koji su sadili drveće. No, kako nijedan razgovor s Mlakićem ne može proći bez spominjanja Uskoplja, mi, po običaju, prenosimo upravo te dijelove, a cijeli razgovor pročitajte u DL:
"Ljudi koji su sadili drveće” je, jednom ste mi rekli, Vaš najsveobuhvatniji roman do sada. Objavljen je 10 godina od Vašeg prvog romana. Po čemu je najopsežniji? Što je okosnica romana?
- Ne baš najsveobuhvatniji. On je naprosto najopsežniji. Radi se o romanu koji pokušava uhvatiti djelić stvarnosti poslijeratnog vremena u BiH.
Vi ste iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Grad o kojemu pišete je, kažete, fikcija, nalazi se blizu bosanskohercegovačko-hrvatske granice. Koliko u ovom romanu ima autobiografskih elemenata, koliko se pisac uopće može distancirati od svog života i stvarnosti u kojoj živi?
- Pisac se ne može distancirati od stvarnosti u kojoj živi, odnosno može, ali to onda vodi u eskapizam. U kratkom predgovoru romana osvrnuo sam se i na taj dio. Evo tog predgovora:
'Grad iz romana je fikcija. Smješten je blizu bosanskohercegovačko-hrvatske granice. Granica je rijeka, može to biti Sava, Una, ali i neka imaginarna rijeka bez imena. Ali ne i ona bezimena rijeka iz romana na kojoj leži Grad. Iako se u njegovoj fizionomiji vrlo lako mogu prepoznati fragmenti stvarnih gradova, Grad nije nijedan od njih. Ovo je roman o ljudima, a ne gradovima. Prvo su nastali likovi, a tek zatim, prema njima, kulise, Grad, oronuli ostaci neke davne predstave, i po tome je najsličniji gradovima prema kojima je stvoren.'
(...)
Dosta se govori o centralizaciji kulture. Kao pisac koji živi i radi u G. Vakufu - Uskoplju, što kažete: što i tko čini središte kulture ove zemlje?
- Ne postoji nikakvo središte. Kultura je u ovoj zemlji svedena na otoke, autonomne otočiće često autistički zatvorene unutar sebe.
Post je objavljen 18.08.2010. u 22:55 sati.