... voljela bih te povesti na najljepše mjesto ikad zamišljeno...
Tek u trenucima, poput buđenja u blago jutro, imala sam priliku naslutiti. Izmaštati. Oblikovati.
Bilo je to najljepše mjesto ikad zamišljeno.
Bila je to ljetna večer u krošnji stare kruške koje više nema.
Bio je to smijeh Voljenih. Mirnoća pred oluju.
Bile su to kapljice rose i suze, slatke i gorke.
Bila sam sama, i bila sam s tobom, i bila sam s Ljubavi, neznancem, strankinjom, prijateljem, majkom ili... umjetnikom, materijalistom, sanjarem. Zar je bitno tko je sve bio Ondje???
Ili, gdje je bilo to Ondje???
Ili kako je izgledalo???
Kako sam ga zamislila???
Kako sam ga osjetila i doživjela???
I je li uopće bilo moje. Ili tvoje. Ili ičije i svačije (istovremeno).
Je li bitno je li tamo bilo i boli i tuge??? Ili samo čista bezličnost sreće??? (Ili je li bilo sreće uopće???)
Bilo je to najljepše mjesto ikad zamišljeno. Možda je i zamišljeno kriva riječ.
Možda tamo i nema mašte.
Možda nije nimalo drukčije od Ovog i Sad.
Možda...
Opusti se. Vjeruj mi.
Drži me za ruku.
Vodim te na najljepše mjesto ikad zamišljeno.
Post je objavljen 15.08.2010. u 19:32 sati.