Pregled posta

You know,in this way are born fairy-tales that I'd like to have in all of my dreams and I will tell them so that I could fly into heavens that I don't have and its not easy to be left without fairies to catch.

Smile.
Sometimes, it's all we have,all we need.

Danas je,ponekad,doista teško ugledati istinski osmijeh.Onaj koji zrači srećom i toplinom.Znači li to da ga je teško dati?
Sjetite se samo kako vam nekad,osmijeh može uljepšati dan.
Čitala ja jedan post,na žalost nema ga na blog.hr-u.Uglavnom,jako sam se zanimala za njega,te sam odlučila dio posta namijeniti toj temi.
Eto vam isječak iz tog posta:
"OSMIJEH. Ne košta ništa, a djeluje čudesno. Kada osoba ima osmijeh na licu, ona je ozarena, isijava radost. Možda i nije sretna, ali je pozitivna. Osmijeh je najčešća tajna USPJEHA. Pa svatko bi volio kraj sebe imati nasmijanu osobu, zar ne? Osmijehom se probija led. Osmijeh je poput širom otvorenih vrata koja pozivaju druge da uđu. Osmijeh razoružava. Ako se približavam osobi koju želim vidjeti, a ona ima osmijeh na licu, to me ohrabri, znam da sam dobrodošla."
Istina.
Nekad,kad su me znali pitati što prvo zamijetim na dečku,odgovorila bi im-osmijeh.Osmijeh puno govori.
Hodala sam danas,po lijepom mi gradu Zagrebu i zujala lijevo i desno,ne bih li našla neku zanimaciju.Nešto me zabrinulo.Viđala sam mlade po ulicama,kako hodaju,sami,u parovima,u društvu,no rijetko sam koga vidjela da se smije.Zašto?
Većina njih prčkala je ili pričala na mobitel,slušala mp3,vrištala na ipod..
Najgore mi je bilo vidjeti dvije prijateljice kako se šetaju ispred mene.Jedna je pričala bar 10 minuta na mobitel,a druga se mrgodila zato što ju ona prva ne šljivi ni pet posto.
Prolazila sam pored HNK i imala sam što vidjeti.Dečko i cura sjede na klupici i..svatko visi na svom laptopu i šuti..
Nitko se ne smije.Zar se za osmijeh potrebno dobro napiti ili napušiti?
Zapamtite,osmijeh ne košta,a toliko puno daje.



Čitam "Mi djeca s kolodvora Zoo".Knjiga je odlična,kao što sam i mislila.Doista je bila grozna situacija s drogom u to vrijeme.Makar je i sad.
Jedan moj član obitelji imao je gadnih problema s time.
N. je bio bravi fikser i život mu je visio o koncu svakog dana.Nije on imao 15,16 godina..Koliko znam bio je u ranim 30-ima.Ispričat ću vam koliko znam.
N. živi u Americi,daljnji mi je rođak,no vrlo je draga osoba,koliko sam imala prilike upoznati ga.Nisam imala ni pojma kakvih je problema imao.
Bilo je to vrlo teško razdoblje u njegovoj obitelji,no dijelom i u našoj.
Još dok se drogirao imao je troje djece (ima i danas),a sigurna sam da je njima ipak bilo najteže.
Sve to bilo je,koliko mislim,uzrokovano rastavom od njegove žene.Nakon toga živio je s majkom.Žena je bila puna razumijevanja,znala je kako se drogira,no jednog je dana pukla i izbacila ga iz stana.Jednostavno se nikome nije javio par dana.I tada se vratio,moliti majku za oprost,da ga pusti kući inače će umrijeti.Bilo mi ga je vrlo žao dok sam ovo slušala.
Danas je on čist,mislim da već oko dvije godine,radi i koliko sam čula ima curu,zbog koje su svi jako sretni.
Drago mi je da je odlučio primiti svoj život u ruke i dovesti ga u red,jer dobio je najvrjedniju ponudu ikad-život.
žao mi je ako vam je ovaj dio posta bio dosadan,htjela sam ga posvetiti N.

Bila je Paula neki dan kod mene.Pošto sam joj kao starija sestrična "fora",odlučila je družiti se sa mnom.Bilo nam je super.Smijale smo se i zabavljale.Ponovno sam se osjećala kao djevojčica.No priznajem,ispočetka mi je bilo teško naći s njom zajedničku temu.Vrlo smo različite,jedino nas plave oči spajaju.

Malo me ipak veseli što ću ići u Crikvenicu.Planovi su propali,Jelena neće ići,no javila se Lora,pa si ja mislim,zašto ne? Trebali bi ići u četvrtak.Ako ništa bar ću si zasolit dupe i pošteno izgorit.

Pusaa :*



Post je objavljen 15.08.2010. u 00:01 sati.