Marketing
Lupetanje
„Prvo ćemo smijeniti Obamu, a onda ćemo na njegovo mjesto u Bijeloj kući dovesti Severinu“, diskutira gorljivo u pješčanika ispred vrtića Krijesnica grupa 5-godišnjih Pčelica. Tako nekako ozbiljnom čovjeku zvuče rasprave u hrvatskim novinama o mogućnostima oporezivanja banaka. Uvažavajući činjenicu da su tokom godišnjih odmora u hrvatskim redakcijama ostali uglavnom dežurni paradajzeri kojima profesionalno više leži izvještavanje o silikonskim grudima i bombastičnim izjavama pjevačica te o novom namještaju nekog selebritija, ovakve „ekonomske“ rasprave o oporezivanju banaka spadaju u parapolitički SF za domaćice i pastire, u isti red s naklapanjima treba li se Hrvatska proširiti do Skandinavije, ili, što bi se dogodilo da Bill Gates jednog jutra poludi i otplati sve hrvatske dugove. Razumijem ja da je zabava uz marketing temeljna svrha hrvatskih medija, ali meni kao umjereno socijalno osviještenoj, uvijek bude žao onih nesretnika koji u ova lupetanja na tren povjeruju. Valjda zato jer su mi još svježa sjećanja na djetinjstvo kad sam iskreno vjerovala u Batmana, Supermena, Spider-Mana, pravdu i istinu. Listajući tekstove o porezu na banke zamišljam grupu bankara rumenih obraza kako sjede za stolom, pred njima nekoliko hrvatskih novina, jedan glasno čita, a ostali se grohotom smiju brišući suze.
Uostalom, kako bi to izgledalo? Mislim, to – oporezovati banke. Budući da su one u vlasništvu stranaca, takav bi potez, bez sumnje, imao i nacionalno-oslobodilački karakter. No da li je moguće okupiti Sabor i potom ležerno, uz međusobna rutinska bockanja i prozivanja vladajućih i opozicije, donijeti natpolovičnom većinom glasova propis po kojem bi banke koje djeluju u Hrvatskoj morale platiti, recimo, 50 posto poreza? Što bi se dogodilo nakon toga? Izuzmemo li vjerojatnost da bi nas u narednih dva, tri mjeseca po svoj prilici okupirali i pozatvarali nam čelnike od prvog do posljednjeg u ludnice ili Guantanamo, stranke koja bi za takav prijedlog dignule ruke ne bi ni prismrdile vlasti bar narednih 200, 300 godina. Politički dužnosnici bi nakon takvog glasanja bili prisiljeni izvršiti javni harakiri pred kamerama nacionalne televizije (pogledajmo samo kako je prošao nesretni Sanader za kudikamo manju svotu), a hrvatski mediji bi ih razapeli, ogulili im kožu i zabijali čavle pod nokte. Crkva koja itekako aktivno participira u bankarskom kapitalu, vrisnula bi do neba i sve donositelje takve anticrkvene odredbe ekskomunicirala. Od prvog do posljednjeg. Hrvatske nevladine udruge organizirale bi masovne demonstracije, gomile iscrpljenih kapitalista štrajkale bi glađu pred ministarstvima i bacali se na bombe-kaširare po parkiralištima, naši bi latifundisti svojom poljoprivrednom mehanizacijom zapriječili ceste, a rentijeri bi poput mudžahedina s eksplozivnim prslucima ulazili u državne ustanove i dizali se u zrak.
Uostalom, kada bi netko i bio dovoljno lud da donese takvu odluku, pretpostavljam da bi morao imati i odgovor za slučaj da stvari krenu neželjenim smjerom. Recimo, da banke kažu: „Ne, nećemo vam platiti vaš porez“. Ili da prihvate nametnute poreze ali da povećaju kamate i cijene kredita. Ili da, najjednostavnije, izvuku svoj kapital u zemlje u kojima će ostvariti veću zaradu. Kako zaplijeniti imovinu banaka koje su većinski vlasnici Hrvatske? Što bi rekao moj tata u napadu nacionalno-oslobodilačkog optimizma: „To bez eskadrona smrti ne bu išlo“.
Ako je tako, čemu onda uopće služe sva ta javna lupetanja neupućenih, koji su ekonomiju po svoj prilici učili igrajući monopoly, bez dodirnih točaka sa zdravom pameću? Mislim da je njihova funkcija dublja nego se na prvi pogled čini, savršeno psihološki prostudirana. Vrati se tako čovjek s posla u stan koji je kupio na kredit i koji narednih 30 godina neće biti njegov, sjedne u fotelju koju još otplaćuje, pred televizor za koji će posljednju ratu otplatiti koncem godine da bi nakon toga mogao kreditirati nabavu novog modela TV-a, i učini mu se na trenutak da je u bezizlaznoj situaciji: radi za banke, sve što koristi posjeduju banke, doživotno će hrmbati za banke i dok je živ neće se iz toga iskobeljati. A onda ga, kad je gnoseološka mrakača najgušća, ponese mašta potaknuta „analitičkim“ tekstovima hrvatskih medija o porezu na banke kojima će „njegova“ socijalna država majčinski pravedno kazniti zločeste bankare, pa mu bude lakše, kao djetetu što se uspavljuje snatreći kome će se sve osvetiti kad jednom naraste. I dok tako mašta o društvu pravednosti koje će nastupiti jednog dana kad na ćelo države stupe neki pošteni i domoljubni političari, ni ne sluteći zapliće se u nove i nove kreditne aranžmane. Povoljnijih nego ikad. S kamatom od samo 7,99 posto i grace-periodom od dvije godine….
Post je objavljen 14.08.2010. u 21:59 sati.