Sjećanje na Jovu Mitrovića
Čika Jovo u II Svjetskom ratu, bio je jedan od rijetkih koji je proživeo sve strahote logora Mathauzen, jedan je od osnivača Teozofskog kampa u Gozd Martuljku osnovanog 1975. godine. Visok i mršav, zadnjih godina nije se puno mijenjao u svom izgledu. Umro je u 88. godini života, stvarao i živio u Beogradu.
Sječanje na Jovu Mitrovića
Čika Jovi,
koji poput kondora što visoko gore ispod vrhova Čimbaroza sam kruži, u svom veličanstvenom letu opčinjava ljude koji ga pogledom prate sa nizine i dive mu se...
Takav je bio naš čika Jovo, osobenjak, šaljivčina, vrijedan, plemenit i dobrostiv, na usluzi uvijek po bilo kom pitanju. Njegov senzibilitet i spiritualnost bili su neupitni.
Kamp je djelovao i preko rata, putovalo se tada iz Beograda preko Mađarske i Austrije do Jesenica. Čika Jovo pričao mi je, da ga je jednom prigodom šef Carinske ispostave kad ga je ugledao sa dvije velike torbe, upitao: " - Što Vi tražite u Sloveniji i kamo putujete?" Čika Jovo tada je odgovorio da ide na Teozofski kamp i da nas On posjeti koje veče uz logorsku vatru u Gozd Martuljku na livadi. Koji dan kasnije posjeta je bila i realizirana. To veče gost je bio toliko oduševljen i razdragan viđenim, kazao je čika Jovi: " - Dok ovi nemilice ratuju među sobom i lemaju se, neznajući razlog za što i u ime čega to čine? Vi živite i družite se mirno i civilizirano ko ljudi! Svaka vam čast! O ovome će jednoga dana pisati povijest!"
Čika Jovin grah "tetovac" kojeg bi donio sa sobom iz Beograda i pripravio petkom u vrijeme izleta, ostao je u trajnom sječanju svih kampera... Jovo je spravljao i čaj rano izjutra, onako topal bivao je melemom za tek probuđene duše... Pomagao je ženama u kuhinji i pripravljao vatru kad je to bilo potrebno...
Bio sam u kuhinji i opsluživao kazane tog petka kad je čika Jovo kuhao grah, bio je to jedan od zadnjih susreta s čika Jovom na kampu. Raspalio i pripalio čika Jovo sva tri kazana, da se vidi sav raskoš u kuhinji i dim iz zadimljene kuhinje koja je brektala poput vlakića čire koji se lagano kreče usnulom dolinom između borova duž rijeke, dok kazani brekču i iskre svom silinom...
Kazao sam čika Jovi: "- Čemu to? Tko će rezati i kupiti sva ta drva kad ponestanu?" Odgovora nije bilo, a omamljujući miris graha iz kazana
i pružena posuda tek kuhanog graha na probu, bio je prešutni odgovor čika Jove: "- da zamučim i ne jurgam više!"... GUŠTI SU GUŠTI!, tako je naš čika Jovo radio i stvarao kroz igru.
Zamjenio sam čika Jovu u kuhinji i obavljam poslove koje je On predano i besprekorno obavljao, zasigurno ne tako dobro kao što je to naš čika Jovo. Međutim, njegov duh i lik i dalje ostaju prisutni kod svih nas koji smo ga tako dobro poznavali i bivali s njim...
Jovan Mitrović, teozof i brat, od milja smo ga zvali, čika Jovo, ostat će u trajnom sjećanju i uspomeni meni a i ostalima.
------------------------
U Gozd Martuljku, 27.07.2010. godine
Borivoj Bukva
Post je objavljen 13.08.2010. u 08:26 sati.