Isprva sam nastojao, a čak niti nastojao, ići putem jedinim. Osjećale su se promjene, jer proces, u kojem počeh spoznavati sebe, donosio je nova stanja. Po spremnosti za promjene, i spoznaje njihove, prilagođavala se i razvijala svijest o sebi. Iz nekog razloga bila je odvojenost od zajedništva procesa u svijesti novoj. Stvarao se izdvojen svijet, koji je sebe tumačio postojanjem u jedinosti, koja bijaše u stanju stvorene zamišljene posebnosti. Bio je to zadatak očuvanja sebe. Iz toga izrastala je izdvojenost iz cjeline. U svijetu bijahu već mnoge takove, što vidješe da rodio se još jedan. Krenuo je početkom svojim. Kazahu da on jest. On i mnogi drugi; neizmjerno more svijetova po neizmjernom moru izdvojenosti.
Izdvojen u svijesti što pokreće djelovanja. Pokreće ih mogućnostima Istine jedine i svijeta jedinoga. Jednost je to viđena na more načina. Kao da sve u životu jest u viđenju i odnosima prema njemu.
Mnoga su ljeta minula u svijesti što sebe traži. Ja jesam darom izdvojenosti, darom 'sebe' po Istini jedinoj.
Zamišljen stajah često. Sve jest jedino jedno. Mnoštvo je tek u svijesti što izdvojenom nastoji biti. Kao zamišljena putuje putem mogućnosti.
Čime izdvojenost bijaše u svijetu jedunstva? Ima li još nešto što dokućiti ne mogu? Što znači išta u svijetu jednosti? Zar tek mogućnost?
Neznajući tako smisao i bit, prošao sam mnoga zbivanja na putu životnom. Vidjeh živote mnoge i svijesti mnoge. Vidjeh radosti i tuge; ljubavi i mržnje; bola i ugoda … Prepoznavao sam ih po sebi; po načinu svome. Neviđenje i neznanje donosilo mi iznenađenja kroz radosti i tuge. Život!
Od početka slutio sam osnovu. Naučen pravilima nekim, što logikom ih nazivaju, svašta bi reči mogao. Svašta, ali mogu li išta van izdvojenosti, što životom je nazivamo?
I tako, korak novi na životnom putu, kao da otvara stranicu novu. Stranicu viđenja sebe. Sebe, sviješću svojom. Sviješću što promjenu traži.
Ja sam … ooooo Istino … otklonjena svijest što put k Tebi traži, jer zek tako sebe ću naći.
I dođe vrijeme kada promjena jest mir. Kroz vremena razna sabrani procesi, k'o mjehur uzavrele vode što putuje. A mjehur? Tek oblik u procesu vremenom. Upravo taj proces vremenom oblicima daje Istinu. Kao da zaboravljamo da promjena carstvo života nosi. Jest postoji, da bude.
Navikao sam na odnose; navikao sam na relativnost; navikao sam na nesavršenstvo; navikao sam na postojanje; navikao sam na sebe; na sebe u svijetu života; u svijetu svijesti svoje.
I sada, viđenja takova, kao da stadoh. Još po inerciji procesi idu. Odrađuju se sve one razlike što relativnost života donijela je. Slijedim put. Bezpočetan i beskrajan proces u svijeta i života jedinošću odrađuje 'vrijeme'. Postoji bitkom.
I tako se pitam: 'Što tražiš čovječe?'
'Istinskoga sebe?'
Kako je čudno da ne vidjeh tako jednostavno rješenje.
I kada se pitam: 'Od kuda dar postojanja?', vidim neizmjeran niz mogućnosti, koje tek jedno jedino ishodište imaju … mene i svijest moju. Tako je to sa svima nama i svakom točkom u svemiru. 'Oduvijek' i 'zauvijek' susreću se u točki svakoj postojanja. Tako i u točci mene.
Hvala ti Istino na postojanju, a nadasve na spoznaji dara toga. I dar spoznaje te jest dar Tvoj. I kada ćutim dodir bespočetne i beskrajne Istine, kao da se sav svemir, vremenom svojim, zrcali u točci toj.
Ovo stanje zahvalnosti Tebi jest ono što mogu. Ne nalazim vrijednosti veće. Skrušeno još slijedim put. I skrušenost ta jest radost. Radost je ta u vječnosti mirom i prizivom ljubavi i radosti svemu. Radujem se svakoj travci i svakom biću, kamenčiću i molim spoznaju njima.
Ništa po svijesti našoj ne mora biti. Nema potrebe silovati stvarnost. Potražite Istinu svoju. Ona donosi mir i radost.
Dragi prijatelji s radošču i ljubavlju Vama … :)
Post je objavljen 12.08.2010. u 17:05 sati.