Nikad nisam bila zainteresirana za strance i ljetne avanture. Nikada nisam prva prišla osobi suprotnog spola. No, za sve postoji prvi put.
Izlazak. Kao i svaki do tada: haljina, štikle, ružičasti lak za nokte, malo alkohola, osmijeh, dobro društvo i muzika... Što bi mi više trebalo?
U klubu sami stranci, kao da nikada u životu žene nisu vidjeli, lijepe se i na milimetar gole kože. Ignoriramo ih, kao prave lokalne dame.
Tada je ušao On, Francuz. Atletska građa, plave oči, malo duža kosa u stilu Bon Jovia. Kao da je ispao sa stranica modnih časopisa, i likom i stilom.
U trenutku su mi se odsjekle noge, nepoželjni leptirići pojavili su se u trbuhu i otjerali zdrav razum. Hm...
Nakon dvije čašice alkohola, čak niti pripita, prišla sam mu.
Večer je protekla u razgovoru. Nakon razgovora uslijedile su sms poruke, pozivi, a sutradan novi sastanak. Isto vrijeme, isto mjesto. Francuski poljubac, u potpunom pravom smislu te fraze. Držanje za ruke, zagrljaji, poljubac u čelo. Rastanak?
Pokušala sam izbjeći emocije, ali eto, kad ih želim nema ih, a pojave se onda kad su najmanje potrebne. Vrijeme prolazi. Brzo. Prebrzo. Vidjet ću ga opet, i opet, do subote... A poslije? Suze? Cyber veza? Poljupci preko kamere?
Ova ljetna avantura, ostat će samo to, ljetna avantura. Lijepa uspomena, pomalo tužna. On će ostati moj ideal muškarca, iako je u stvarnosti zasigurno daleko od ideala. Nema vremena za otkrivanje njegovih mana. Zato sve i jest tako slatko i idealno. Da li je to čar ljetnih avantura? Da li je poanta u tome da je lijepo zato što kratko traje, prekratko da bi se razbile iluzije?
Ne znam, jedino znam da će On, Francuz, ostati moja prva i zdanja ljetna avantura.
Post je objavljen 11.08.2010. u 01:35 sati.