Mislim da je jako važno
u kojoj si kući nic'o!
U kojem si okruženju
prve riječi svoje sric'o.
Što su bili ideali
onda kad smo bili mali,
onih koje prve vidjeh
i kojih se ne postidjeh.
Možda zemlja,
madrigali,
neke note
ili boje,
lijepe halje tanke svile
koje nam baš lijepo stoje!!
I kako bi onda bilo,
i što bi se nekom snilo,
i koji nam put'i stoje,
i otkuda to sivilo,
povremeno
ili stalno!!
I zašto se osjećamo
tako bijedno,
tako jalno!??
Nismo gladni,
nismo goli,
nismo bijesni ni oholi,
a opet nas tištit' može
zategnutost tijesne kože;
Iz koje bi iskočili!!
Samo kad bi spretni bili!!!
Naselili neku granu
koja nije ničija bila,
koja nema hipoteku.
Ne vonja po ničijem mlijeku.
Koju za nas Gospod stvori!!
Kad bi bila prepoznata
jedna rijeka što mrmori
pjesmu za nas ispjevanu!!
Jedno stablo porušeno
na kojem se sjedit' može
i za ogrijev što nam treba!!
Jedno plavo parče neba
da gledamo i šutimo.
Da gledamo kad nam treba!!
Da molitvu uputimo
Svevišnjemu
dragom Bogu!!
Da kažemo;
Dragi Oče,
ja ovako već ne mogu!!??
Pomozi mi!!
Reci kuda,
u vremena ova luda!??
U vremena ova tijesna!!
Kad je čeljad sva obijesna!!
Kad svi hoće biti prvi;
Kad svi hoće biti glavni!!
Ne prežemo ni od krvi,
samo da bi bili slavni!!
A taj plavi komad neba
što nam stvarno samo treba;
Gospod nam je podario
još kad nas je osmislio!
I to stablo porušeno,
i tu vatru kojom gori,
i tu rijeku što mrmori
pjesmu za nas ispjevanu.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 10.08.2010. u 23:34 sati.