Prošle godine svaki deseti dan zasluženih ljetnih praznika, u ono vrijeme, pružao je veliko zadovoljstvo. U 6. mjesecu toga je dana završila škola. U 7. mjesecu toga sam dana otišla na more s prijateljicom, a u 8. mjesecu toga sam dana bila u Zagrebu na koncertu U2 - a. Dan za danom, tjedan za tjednom i relativno mirno počela je škola. I onda se dogodilo Ono...
Ono od čega imam knedlu u grlu. Ono od čega počnem histerizirat. Ono od čega sam takva...
Sve se promijenilo. Ja, moje shvaćanje cijele, društvo, okolina... Nemojte mi zamjerit, ali nekada volim sažaljevat samu sebe. Nisam od ljudi koji će si stalno postavljat pitanje zašto se to dogodilo i još k tome zašto ja. Nisam od ljudi koji će plakati. Istina je da sam relativno u psihičkom rasulu što stalno rezultatira napadajima bijesa, ljutnje, osamljenosti, nostalgije i ponekom suzom u oku. To nisu oni tipični pubertetski hormoni. To je nešto sasvim drugo. Kompliciranije. Dublje. Bolnije.
Uvijek ima malo istine u onome "samo se šalim". Malo emocija iza "nije me briga". Tuge iza "sve je uredu" i "trebaš mi" iza onog "ostavi me na miru"
Post je objavljen 10.08.2010. u 20:43 sati.